Esoteric – novi SACD diskovi Studeni 2021.

Franz Schubert

Franz Peter Schubert (Lichtenthal kraj Beča, 31. siječnja 1797. – Beč, 19. studenog 1828.).

Franz Schubert bio je austrijski romantični skladatelj i premda je umro u 31. godini, bio je plodan skladatelj, napisao je oko 600 skladbi i devet simfonija.

U dobi od 10 godina, mladi Schubert osvojio je mjesto u zboru kapele bečkog carskog dvora i brzo stekao reputaciju nadobudnog skladatelja s nizom gudačkih kvarteta.

Nakon što je napustio školu i završio godišnju obveznu nastavu, Schubert je slijedio svog oca u učiteljsku profesiju. Ovo je u isto vrijeme bio katastrofalan potez i blagoslov, jer je Schubertovo duboko gađenje prema školskom okruženju konačno zapalilo dodir njegove kreativne genijalnosti. Godine 1814., kada je započeo poučavanje, skladao je svoje prvo neosporno remek -djelo, „Gretchen na svom kotaču“.

Dok se Schubert još uvijek borio zadržati svoje stalno mjesto učitelja, komponirao je 145 pjesama, Drugu i Treću simfoniju, dvije sonate i niz minijatura za solo klavir, dvije postavke za misu i druga kraća zborska djela , četiri scenska djela, gudački kvartet i razne druge projekte. Ovo razdoblje intenzivne kreativne aktivnosti ostaje jedan od najneobjašnjivijih podviga produktivnosti u povijesti glazbe. Godine 1822. upoznao je njemačkog skladatelja Carl Maria von Weber i Beethovena, ali iz tih se poznanstava nije puno izrodilo.

Glazbena druženja poznata pod imenom Schubertiade postala su vesela i razuzdana, tijekom kojih je Schubert mogao otpjevati neke svoje pjesme prateći se za klavirom.

Uz malo novca i ništa više od svojih obožavatelja koji su ga podržavali, Schubert je počeo proizvoditi naizgled beskrajan niz remek-djela koja su uglavnom bila ostavljena vrednovanju budućnosti, uključujući dva velika ciklusa pjesama, Die Schone Mullerin i Winterreise , osmu („Nedovršena“) i devetu („Velika“) simfoniju, Oktet za puhače, posljednja tri gudačka kvarteta, dva klavirska trija, Gudački kvintet, Fantazija „Lutalica“ i posljednjih šest sonata za solo klavir.

Kasno u ljeto 1828. posjetio je dvorskog liječnika Ernsta Rinna, koji je potvrdio njegove sumnje da je neizlječivo bolestan te da će vjerojatno ubrzo umrijeti. Neki od simptoma koje je imao upućuju na trovanje živom, koja se u to vrijeme koristila kao lijek za sifilis. Na početku studenoga ponovno se razbolio. Osjećao je glavobolje, groznicu, imao otečene zglobove i povraćao. Schubert je preminuo u Beču u dobi od 31. godine, 19. studenoga 1828. u stanu svoga brata Ferdinanda.

Aleksandar Porfirjevič Borodin

Ruski skladatelj i kemičar.
(Sankt Peterburg, 12. studenog 1833. – Sankt Peterburg, 27. veljače 1887.)

Kao znanstvenik – kemičar poznat je po izučavanju aldehida i profesuri organske kemije na Medicinsko-kirurškoj akademiji u Petrogradu. Kao skladatelj, pripadao je poznatoj Petorki, a počeo je skladati stilom klasičara već kao petnaestogodišnjak.

U mladosti je pokazivao velik interes za prirodne znanosti, osobito kemiju. Istovremeno se zanima za glazbu, uči svirati flautu, violončelo i klavir. Kao petnaestogodišnjak počinje i komponirati tehnikom i stilom klasičara. Studira na medicinsko-kirurškoj akademiji (1850. – 1856.), te se posvećuje znanstveno-ispitivačkom radu na. području kemije.

Od godine 1857.-1862. boravi u nekoliko navrata u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji i Švicarskoj radi usavršavanja u kemiji. Velika zaposlenost u službi medicinskog fakulteta, mnoge društvene funkcije, a uz to i nesebična služba u vlastitom domu gdje je godinama njegovao bolesnu ženu, onemogućavali su mu veću stvaralačku djelatnost.

Od 1863. godine do smrti bio je profesor organske kemije na Medicinsko-kirurškoj akademiji u Petrogradu. Autor je važnih radova s područja organske kemije i biokemije. Istraživao je reakcije kondenzacije aldehida i prvi proizveo aldol.

Glazbena karijera

Borodinovu glazbenom usavršavanju osobito su pridonijela putovanja u inozemstvo, gdje sluša nova djela i usavršava se. Boraveći u inozemstvu piše svoje prve veće kompozicije: gudački kvintet i klavirski sekstet. Kao pobornik ruskog nacionalnog glazbenog izraza 1862. godine pristupio je krugu “Petorice”*.

Umjetničko geslo ove, vrlo značajne, skupine bilo je nastavljanje nacionalno-realističkog stila kojim su se odlikovala muzička djela M.I. Glinke. Kao član tog kruga Borodin se, pored redovnom rada na katedri za kemiju, počinje sve više baviti skladanjem.

Godine 1877. putuje u Weimar, gdje se sastaje sa F. Lisztom, koji je dao veliki doprinos popularizaciji ruske glazbe, do tada malo poznate u Europi. On će se također zauzimati i za populariziranje Borodinovih djela koja se izvode u Njemačkoj, Francuskoj i Americi još za njegova života.

*Petorica, skupina ruskih skladatelja koji su u drugoj polovini XIX. stoljeća uspostavljali ruski nacionalni stil u glazbi nasljedujući ideje M. I. Glinke i A. Dargomižskoga. Godine 1857. počelo je okupljanje, a grupa je uspostavljena 1862. u Sankt Peterburgu. Činili su je M. A. Balakirev, A. P. Borodin, C. A. Kjui, M. P. Musorgski i N. A. Rimski-Korsakov. Ideolog grupe, kritičar V. V. Stasov, prozvao je grupu Moćna gomilica, a prema umjetničkom vođi nazvana je i Balakirevljev kružok. Grupa nije objavila svoj program, ali su kao skladatelji, bar u početku, bili jednostavno stvaralački usmjereni. Svoje su umjetničke ideje javnosti predstavljali na serijama koncerata održavanih u besplatnoj glazbenoj školi što ju je 1862. ustanovio Balakirev. Svojim djelima i novostima skladateljsko-tehničke naravi postavili su temelje razvitku ruske operne, simfonijske, komorne, klavirske, zborske i vokalno-solističke glazbe izrazito nacionalnih obilježja, utječući njima na mnoge kasnije skladatelje i izvan Rusije, zbog čega stvaralaštvo Petorice čini posebnu epohu u ruskoj i svjetskoj glazbi.

(Leksikografski zavod Miroslav Krleža)

Dmitrij Dmitrijevič Šostakovič

(Sankt-Peterburg 25. rujna 1906. – Moskva, 9. kolovoza 1975.)

Bio je ruski skladatelj u doba Sovjetskog saveza. Doživio je dvije javne osude svoje glazbe, 1936. i 1948. a djela su mu povremeno bila zabranjivana za izvođenje.Unatoč tome

Šostakovič je bio najpopularniji i najbolji sovjetski skladatelj svog naraštaja. Primio je mnoge nagrade, a služio je i u Vrhovnom Sovjetu. Prvi dio karijere bio je pod utjecajem Prokofjeva i Stravinskog (1. simfonija), kasnije prelazi na modernizam (2. simfonija i opera Nos) prije no što razvija hibridni stil u Ledi Makbet Mcenskoga okruga i u nesretnoj 4. simfoniji. Taj stil obuhvaća razdoblje neoklasicizma (s izraženim Stravinskijevskim utjecajem) i postromantizma (pod utjecajme Mahlera). Tonaliteti i modalnosti često su uključivali neke neoklasicističke harmonije à la Hindemith i Prokofjev. U svojoj glazbi Šostakovič je redovito koristio snažne kontraste i elemente groteske, a osobito se ponosio svojom orkestracijom koja je uvijek čista i dobro osmišljena. Pojedine Šostakovičeve skladbe u mnogočemu su srodne Mahlerovom i Rimski-Korsakovom skladateljskom stilu, a u najuspjelija djela spada petnaest simfonija i isto toliko gudačkih kvarteta. Ostala djela uključuju opere, šest solističkih koncerata i zapaženu filmsku glazbu.

Rođen je kao drugo od troje djece u obitelj koja je bila liberalno nastrojena, a kao dijete zadobio je status wunderkinda i kao pijanist i kao skladatelj. Njegov talent se otkrio kada je započeo sa lekcijama klavira sa svojih 8 godina. Godine 1918. napisao je posmrtni marš a godine 1919. dopušteno mu je školovanje na Petrogradskom konzervatoriju kojeg je tada vodio Aleksandar Glazunov. Prvi veliki glazbeni komad bila je 1. simfonija (praizvedena 1926.), napisana kao diplomski rad sa 20 godina.

Karijera nije bila stabilna, već je povremeno padao u nemilost, a zatim bio rehabilitiran i tako više puta.

U kasnijem životu, Šostakovič je patio od kronično lošeg zdravlja, no nastavio je pušiti i piti. Zdravlje mu se jako pogoršalo 1958. zbog čega je morao odustati od sviranja klavira: 1956. mu je dijagnosticiran poliomijelitis. Sljedeće godine pretrpio je srčane udare i još jedan 1971., te više padova u kojima je slomio obje noge.

Dmitrij Dmitrijevič Šostakovič preminuo je od raka pluća 9. kolovoza 1975. i nakon javnog sporovoda pokopan je na moskovskom Novodjevičij groblju.