Esoteric Super Audio ploče – 2 nova izdanja

Manuel de Falla

Manuel de Falla, (23. studenog 1876., (Cádiz, Španjolska —14. studenog 1946., Alta Gracia, Argentina), najugledniji španjolski skladatelj s početka 20. stoljeća. U svojoj glazbi postigao je spoj poezije, asketizma i žara koji predstavlja duh Španjolske u njegovom najčišćem obliku.

Falla je uzimao satove klavira od svoje majke, a kasnije je otišao u Madrid kako bi nastavio svirati klavir i studirao kompoziciju. Pod utjecajem svog učitelja Felipea Pedrella upoznao je španjolski folklor, posebno specifičnu andaluzijsku mješavinu arapskih i starošpanjolskih glazbenih elemenata, i španjolsku renesansnu glazbu te postao oduševljeni pristaša španjolskog nacionalnog umjetničkog smjera.

U Pariz seli 1907. gdje upoznaje Claudea Debussyja, Paula Dukasa i Mauricea Ravela pod čijim utjecajem objavljuje svoje prve pjesme. Po povratku u Madrid (1914.) sklada gazbu za balet El amor brujo, Noches en los jardines de España (1916.) i El sombrero de tres picos (Trorogi šešir, London 1919.) što mu osigurava međunarodno etabliranje kao vodećeg španjolskog skladatelja.

Izvorna priča Trorog šešira je savršena španjolska narodna priča: korumpirani guverner, skromni i pošteni mlinar i njegova lijepa žena koju guverner pokušava zavesti koristeći svoju moć i status. Sergej Djagiljev, ruski baletni impresario, zatražio je od Falle da proširi svoju skladbu na balet nakon što je vidio jednu od njegovih izvedbi. U koreografiji Leonida Massine (koji je također plesao ulogu mlinara), sa scenografijama i kostimima koje je dizajnirao Pablo Picasso, a pod dirigentskim vodstvom Ernesta Ansermeta, ovaj je balet bio spreman za uspjeh. Traje oko 40 minuta, a izvodi je orkestar u punom sastavu, mezzosopranistica i, povremeno, plesači. S obzirom na svoj uspjeh, Falla je izveo dvije orkestralne svite za izvođenje na različitim koncertnim pozornicama diljem svijeta. Prvi ples koji čujemo je fandango, a izvodi ga mlinareva žena. Ples susjeda, drugi u baletu, je seguidilla. Ples mlinareve žene postaje flamenco farruca,  vrlo intenzivan ples, koji vodi do završnog plesa, jote, što je ritam u kojem osjećaj takta ubrzano varira.

Falla se zatim povukao u Granadu, gdje je 1922. organizirao festival cante hondo i skladao lutkarsku operu El retablo de Maese Pedro. Kao i kasniji Koncert za čembalo (1926.), koji sadrži odjeke Domenica Scarlattija, Retablo prikazuje Fallu pod velikim utjecajem Igora Stravinskog. Fallin stil tada je bio neoklasični umjesto romantičarski, još uvijek u osnovi španjolski, ali kastiljski, a ne andaluzijski. Nakon 1926. malo je pisao, najprije je živio na Mallorci, a od 1939. u Argentini.

Španjolska narodna banka je 1965. godine pustila u tisak novčanicu od 100 pezeta s portretom de Falle kako bi odala počast njegovom umjetničkom djelu.

Manuel de Falla za života je primio brojne nagrade i priznanja, a ostat će zapamćen kao skladatelj koji je prekinuo dugu izolaciju španjolske glazbe i proslavio njen autohtoni zvuk.

Ernest Alexandre Ansermet

Ernest Alexandre Ansermet (Vevey, 1. studeni 1883. –  Geneva, 20. veljače 1969) 

Izvorno je bio profesor matematike, predavajući na Sveučilištu u Lausanni. Počeo je dirigirati u Casinu u Montreuxu 1912., a od 1915. do 1923. bio je dirigent Djagiljevljeva Ballets Russes (Ruski balet). Putujući Francuskom, upoznao je i Claudea Debussyja i Mauricea Ravela, te ih je konzultirao o izvedbi njihovih djela. Tijekom Prvog svjetskog rata upoznaje Igora Stravinskog, prognanika u Švicarskoj, i od tog susreta započinje njihovo cjeloživotno druženje.

Godine 1918. Ansermet je osnovao vlastiti orkestar, Orchester de la Suisse Romande (OSR). Imao je brojne turneje po Europi i Americi i postao poznat po preciznim izvedbama teške moderne glazbe, napravivši prve snimke djela poput Stravinskog Capriccia sa skladateljem kao solistom. Ansermet je bio jedan od prvih na području klasične glazbe koji je ozbiljno shvatio jazz, a 1919. napisao je članak hvaleći Sidneya Becheta.

Ernest Ansermet izravna je veza vrhunskom Decca kretaivnošću na početku glazbe 20. stoljeća. Prijatelj Debussyja, Ravela i Stravinskog, Ansermet se zalagao za njihovu glazbu tijekom svoje duge karijere.

Njegove snimke Decca s Orchester de la Suiss Romande stekle su status legendarnih i referentnih za većinu francuskog repertoara. Bio je na vrhuncu kreativne snage i moći za vrijeme 1950-ih, kod pojave stereo ere, što mu je dalo priliku da preradi velik dio svog ključnog repertoara.

U svibnju 1954. Decca je snimila Ansermet i orkestar u prvoj europskoj komercijalnoj stereofonskoj snimci.

Njegova posljednja snimka, Žar ptica Stravinskog, snimljena je u Londonu s New Philharmonia Orchestrom 1968. godine, a uključivala je i snimke proba koje su izdane kao spomen na velikog dirigenta. Još jedna kasna ploča za Deccu bile su snimke 3. Simfonije Albérica Magnarda i Scherzo za orkestar Édouarda Laloa.

Ansermet je skladao neke klavirske skladbe i skladbe za orkestar, među njima i simfonijsku pjesmu pod naslovom Feuilles de Printemps (Lišće proljeća). Također je orkestrirao Debussyjevih Šest épigraphes antiques 1939.

Petar Iljič Čajkovski

Petar Iljič Čajkovski (Votkinsk, 7. svibnja 1840. – Sankt Peterburg, 6. studenog 1893.), ruski skladatelj i jedan od najvećih glazbenih autora romantizma, porijeklom iz ugledne ukrajinske kozačke obitelji Čajka.

Sviranje i skladanje kratkih pjesama bili su dio kućnog obrazovanja mladog Petra. Osim toga, roditelji Čajkovskog bili su veliki ljubitelji glazbe i kod svoje su djece razvili ovu sklonost. Dječaku se posebno svidio Mozart. U svom dnevniku je kasnije zapisao da je “zahvaljujući njemu saznao što je glazba”.

Pojavio se u ruskoj carskoj glazbi istodobno sa skladateljima Novoruske škole, tzv. grupom Petorice, a njihovo se stvaralaštvo međusobno dopunjuje. Po svom glazbenom izrazu je kasni romantičar, a prožima svoja djela ruskim duhom u melodiji i sadržaju svojih opera.

Studirao je na petrogradskom Konzervatoriju, a predavao je harmoniju na Konzervatoriju u Moskvi i pisao glazbene kritike.

Za Simfoniju br. 3 u D-duru Čajkovski je 1875. godine dobio veliko priznanje. Krajem te godine krenuo je na turneju po Europi. Godine 1876. završio je balet Labuđe jezero kao i fantaziju Francesca da Rimini. Dok je prvi postao jedan od najčešće izvođenih baleta svih vremena, Čajkovski je ponovno doživio bijes kritičara koji su ga na premijeri ocijenili previše složenim i previše “bučnim”.

Nakon ostavke Moskovskom konzervatoriju godine 1878., potpuno se usredotočio na skladanje. Kao nevjerojatno plodan skladatelj njegov opus broji 169 djela, uključujući simfonije, opere, balete, koncerte, kantate i pjesme. Među najpoznatijim kasnim djelima su baleti Trnoružica (1890.) i Orašar (1892.).

Boreći se s društvenim pritiscima kako bi potisnuo svoju homoseksualnost, Čajkovski se 1877. godine ženi studenticom po imenu Antonina Milykova, a brak napušta već tjedan dana nakon vjenčanja. Tijekom živčanog sloma neuspješno je pokušao počiniti samoubojstvo i na kraju pobjegao u inozemstvo. Materijalnu neovisnost i boravak u inozemstvu omogućila mu je Nadežda von Meck, koja ga je uzdržavala do 1890. godine, a njihovo dopisivanje važan je izvor podataka o stvaralačkom radu i estetskim pogledima Čajkovskoga. Nastupao je kao dirigent vlastitih djela po cijelom Ruskom Carstvu, Europi i SAD-u.

Evgenij Aleksandrovič Mravinski

Ugledni ruski dirigent Jevgenij Aleksandrovič Mravinski rođen je u Sankt Peterburgu. Sopranistica Jevgenija Mravina bila mu je teta. Njegov otac Aleksandr Konstantinovič Mravinski umire 1918., a iste godine počinje raditi iza pozornice Marijinskog kazališta. Najprije je studirao biologiju, prije nego što je 1924. otišao na Lenjingradski konzervatorij na studij glazbe (dirigiranje kod Aleksandra Gauka i Nikolaja Malka), koji je diplomirao 1931. Također je pohađao tečajeve kompozicije kod Scherbacheva.

Služio je kao pantomimičar i pijanist na probama (repetitor) u Carskom baletu od 1923. do 1931. Prvi javni nastup kao dirigent imao je 1929. U listopadu 1938. Jevgenij Mravinski preuzeo je dužnost koju je obnašao 50 godina, do 1988.: glavni dirigent Lenjingradske filharmonije, s kojom je debitirao kao dirigent 1931. Pod Mravinskijem, Lenjingradska filharmonija stekao legendarnu reputaciju, osobito u ruskoj glazbi poput Čajkovskog i Dmitrija Šostakoviča.

Jevgenij Mravinski predstavljao je ono najbolje iz sovjetske škole dirigiranja, u kojoj su se tehnička preciznost i vjernost glazbi spajali s individualnim, pa čak i romantičnim interpretacijama. Posebno je bio zapažen po svojim finim izvedbama opera, baleta i simfonija Čajkovskog. Snimke otkrivaju da Jevgenij Mravinsky ima izvanrednu tehničku kontrolu nad orkestrom, posebice nad dinamikom. Također je bio vrlo uzbudljiv dirigent, često je mijenjao tempo kako bi pojačao glazbeni učinak kojem je težio, često koristeći istaknutu instrumentaciju limenih puhača.

Komercijalne studijske snimke radio je od 1938. do 1961. Nakon 1961. sva snimanja su rađena uživo, na koncertima. Njegova posljednja snimka bila je iz izvedbe uživo Simfonije br. 12 D. Šostakoviča iz travnja 1984.

Prvi je put otišao na inozemnu turneju 1946. u Finsku i Čehoslovačku, a kasnije turneje s orkestrom uključivale su itinerar iz lipnja 1956. u Zapadnu Njemačku, Istočnu Njemačku, Austriju i Švicarsku. Jedina turneja u Velikoj Britaniji dogodila se 1960. na Edinburškom festivalu i Royal Festival Hallu u Londonu. Prva turneja po Japanu bila je u svibnju 1973. Njihova posljednja inozemna turneja bila je 1984., u Zapadnu Njemačku. Posljednji koncert održao je 6. ožujka 1987. (Schubertova simfonija br. 8 i simfonija br. 4 Johannesa Brahmsa). Ordenom Heroja socijalističkog rada odlikovan je 1973. godine.

Mravinsky je umro u Lenjingradu 1988., u dobi od 84 godine.