Esoteric novi kolekcionarski primjerci diskova 01/2023 1.dio

Béla Viktor János Bartók

Nagyszentmiklós, 25. ožujka 1881. – New York, 26. rujna 1945. , mađarski skladatelj.

Prvu glazbenu poduku iz klavira dobio je od majke, a već s deset godina prvi put je javno nastupio kao pijanist. Na Glazbenoj akademiji u Budimpešti studirao je skladanje i klavir, te se razvio u izvanrednog virtuoza na klaviru.

Godine 1940. emigrirao je u SAD. Uoči odlaska nastalo je djelo Divertimento. Zbog prizvuka mađarskih melodija i dirljive tuge središnjeg stavka mnogi ovo djelo smatraju Bartókovim oproštajem od domovine. Bartók je bio veliki protivnik nacizma, pa je prilikom emigracije u SAD putovao preko Sibira, kako bi izbjegao prolaz kroz nacističke zemlje.

Skupljao je i proučavao narodnu glazbu, osobito mađarsku, te zabilježio više od 10.000 izvornih narodnih melodija. Ubraja se među začetnike tzv. nove glazbe 20. stoljeća.

Njegova ekspresionistička djela su u javnosti nailazila na priličan otpor. Sam Bartók se nikada nije navikao na život u SAD – u. Publika je slabo marila za njegova djela, bio je bolestan, u oskudici i zaboravljen. Tek je godinu dana pred smrt Koncert za orkestar, koji je skladao u bolnici, postigao veliki uspjeh. Umro je u New Yorku, 26. rujna 1945. godine od leukemije (prvi simptomi su se javili 1940.), a veliku svjetsku slavu njegova su djela postigla tek nakon skladateljeve smrti. Pokopan je na groblju u New Yorku, a u ljeto 1988., posljednje godine komunističke Mađarske, ostaci su mu prebačeni na groblje u Budimpešti.

Giuseppe Fortunino Francesco Verdi

(9. ili 10. listopada 1813. – 27. siječnja 1901.)

Veri je bio talijanski skladatelj najpoznatiji po svojim operama. Rođen je u blizini Busseta u provincijskoj obitelji umjerenog imovinskog stanja, stekavši glazbeno obrazovanje uz pomoć lokalnog pokrovitelja. Verdi je zavladao talijanskom opernom scenom nakon ere Gioachina Rossinija, Gaetana Donizettija i Vincenza Bellinija, čija su djela značajno utjecala na njega.

U svojim ranim operama Verdi je pokazao simpatije prema pokretu Risorgimento koji je tražio ujedinjenje Italije. Zbor “Va, pensiero” iz njegove rane opere Nabucco (1842.) i slični zborovi u kasnijim operama bili su uvelike u duhu pokreta za ujedinjenje, a sam je skladatelj postao cijenjen kao predstavnik tih ideala. Kao izrazito povučena osoba, Verdi se nije nastojao dodvoriti narodnim pokretima. Kako je postao profesionalno uspješan, uspio je smanjiti svoje operno opterećenje i nastojao se etablirati kao zemljoposjednik u svojoj rodnoj regiji. Svoj drugi vrhunac dostigao je 1871. operom Aida: ta je opera praizvedena 1871. u Kairu u povodu otvaranja Sueskoga kanala. U 73. godini života, Verdi je skladao Otella (1887.), a Falstaffa u osamdesetoj. S Verdijevih dvadeset i osam opera talijanska je romantička opera dosegnula vrhunac, a Verdija se i danas smatra jednim od najpopularnijih i najutjecajnijih opernih skladatelja svih vremena. Nakon uspjeha s Aidom, vraća se s tri kasna remek-djela: svojim Requiemom (1874.), te operama Otello (1887.) i Falstaff (1893.).

Njegove opere ostaju iznimno popularne, posebice tri vrhunca – Rigoletto, Il trovatore i La traviata.

Josef Anton Bruckner

(4. rujna 1824. – 11. listopada 1896.) bio je austrijski skladatelj, orguljaš i glazbeni teoretičar najpoznatiji po svojim simfonijama, misama, Te Deum i motetima. Prvi se smatraju simbolom završne faze austro-njemačkog romantizma zbog svog bogatog harmonijskog jezika, snažnog polifonog karaktera i značajne duljine. Za razliku od drugih glazbenih radikala poput Richarda Wagnera i Huga Wolfa, Bruckner je pokazao iznimnu poniznost pred drugim glazbenicima, posebice Wagnerom. Ova očita dihotomija između Brucknera kao čovjeka i Brucknera kao skladatelja otežava da se njegov opiše jasan kontekst života koji je vodio i glazbe koju je skladao. Hans von Bülow ga je opisao kao “polu genija, pola prostaka”. Bruckner je bio kritičan prema vlastitom radu i često je prerađivao svoje skladbe tako da u mnogo slučajeva postoji nekoliko verzija.

Njegova djela, osobito simfonije, imala su klevetnike, ponajprije utjecajnog austrijskog kritičara Eduarda Hanslicka i druge pristaše Johannesa Brahmsa, koji su ukazivali na njihovu veličinu i upotrebu ponavljanja, kao i na Brucknerovu sklonost revidiranju mnogih svojih djela, često uz pomoć kolega, i očitu neodlučnost koje verzije preferira. S druge strane, Brucknera su kasniji skladatelji jako cijenili, uključujući i velikog prijatelja Gustava Mahlera.

Gustav Mahler

(7. srpnja 1860., Kalište, Češka – 18. svibnja 1911., Beč, Austrija) – austrijski skladatelj i dirigent židovskog podrijetla. Za života je bio jedan od vodećih orkestralnih i opernih dirigenata kao i jedan od najznačajnijih skladatelja kasnog romantizma, iako njegova glazba u glazbenim krugovima nikada nije bila potpuno prihvaćena dok je bio živ.

Mahler je rođen u Kalischtu (danas Kalište). Studirao je na Bečkom konzervatoriju i Sveučilištu u Beču, gdje je počeo dirigirati. Prvo veće dirigentsko mjesto dobio je 1883. u Kasselu. Godine 1885. preselio se u Prag, a 1886. u Leipzišku operu gdje mu je završetak Weberove Die drei Pintos (1888.) donio široku slavu. Bio je ravnatelj Kraljevske mađarske opere u Budimpešti 1888. – 1891. i šef dirigent Hamburg Stadttheatera 1891.– 1897. U to je vrijeme ravnao praizvedbama svojih Simfonija br. 1 (1889.) i br. 2 (1895.). Godine 1897. prešao je sa judaizma na rimokatolicizam i postao direktor bečkog Hofopera. Od 1903. sve više je putovao jer je dirigirao praizvedbama vlastitih djela, uključujući Simfonije br. 4 (1901.), br. 3 (1902.), br. 5 (1904.) i br. .6 (1906). Godine 1907. zaposlio se u Metropolitan operi u New Yorku, a 1909. u Newyorškoj filharmonijskoj operi, vrativši se ljeti u Europu, gdje je ravnao praizvedbama Simfonija br. 7 1908. i br. 8 1910. Njegova završna djela Simfonija br.9, Das Lied von der Erde i nepotpuna Simfonija br.10 izvedena su posthumno.

Supruga: Alma Mahler (vj. 1902.–1911.).

Iako je tek u posljednjih nekoliko godina svog života postigao planetaran uspjeh, danas su mnoga njegova djela, posebice njegove simfonije, kamen temeljac orkestralnog repertoara 20. stoljeća. Mahlerova djela prožimaju austrijsko-njemačku glazbenu tradiciju i modernizam 20. stoljeća te dijele duboku emocionalnu snagu i raspon koji su mu osigurali trajnu popularnost i veliki utjecaj.