Esoteric Masterpiece Collection Series – 2 nove gramofonske ploče

Antonín Leopold Dvořák

Antonín Leopold Dvořák (Nelahozeves, Češka, 8. rujna 1841. – Prag, Češka, 1. svibnja 1904.), češki skladatelj.

Nakon osnovne opće i glazbene izobrazbe učio je svirati violinu, violu, glasovir, orgulje, osnove glazbene teorije i njemački. Svirao je u školskom orkestru i skladao koračnice i plesne komade. Uz ujakovu novčanu pomoć otišao je 1857. u Prag gdje je dvije godine polazio utjecajnu orguljsku školu, a uzdržavao se skladanjem i sviranjem violine u plesnom orkestru Karela Komzáka. U to je vrijeme skladao 2 simfonije, uvertire, 2 opere, koncert za violončelo u a-molu, komorne skladbe, misu i dr., mnoge od njih pod Wagnerovim utjecajem, koje će uništiti 1873. u doba stvaralačke krize. Iste godine postao je orguljašem crkve sv. Adalberta u Pragu.

Tijekom 1880-ih i 1890-ih izvodile su mu se nove skladbe – simfonije i komorna djela – u Češkoj, Njemačkoj, Austriji, Francuskoj, Velikoj Britaniji, SAD-u i drugdje. Javna priznanja, dodjeljivanje austrijske državne stipendije, potpore drugih skladatelja (Smetane, a osobito Brahmsa i muzikologa E. Hanslicka) te tiskanje djela, potaknuli su toga skromnog i povučenog autora na stvaranje. Sam je ravnao izvedbama svojih djela u domovini i mnogim europskim zemljama. Višekratni posjeti Rusiji od 1890. i kasnije proizišli su iz prijateljstva s Čajkovskim.

U rujnu 1892. godine dobio je mjesto dirigenta u “National Conservatory of Music” u New Yorku, za tada ogromnu plaću od 15000 USD godišnje. Ubrzo nakon dolaska u Ameriku, Dvořák je napisao seriju članaka u kojima se osvrće na stanje američke glazbe. Podupirao je koncept da afroamerička glazba i glazba američkih indijanaca postane osnova razvoja američke nacionalne glazbe.

U SAD-u je komponirao 9. simfoniju Iz Novoga svijeta, komorne skladbe (kvarteti, kvinteti, violinska sonatina), uvertire, te prepravio ranija djela, a 1895. napisao koncert za violončelo u h-molu. Ljeti iste godine prekinuo je ugovor i vratio se u Prag te postao nastavnikom kompozicije na konzervatoriju, a od 1901. i njegovim ravnateljem. Dvořák se okušao na svim skladateljskim područjima. U svojim djelima udružio je respekt prema glazbi kasnih bečkih klasičara (Beethovena i Schuberta), zanimanje za onodobnu suvremenu glazbu (Wagner, Brahms) i prihvaćanje folklornog idioma (češkog/slavenskog, američkog).

Herbert von Karajan

Bio je austrijski dirigent i redatelj, jedan od najznačajnijih dirigenata 20. stoljeća. Karajan je 35 godina vodio Orkestar berlinske Filharmonije, od 1954., kada je nasljedio Wilhelma Furtwänglera, do 1989. godine.

Kao pijanist, bio je čudo od djeteta. Od 1916. do 1926., učio je na Mozarteumu u Salzburgu, gdje ga je njegov učitelj ohrabrivao da se koncentrira na dirigiranje. Kao dirigent debitirao je 1927. u Salzburgu. Prije II. svjetskog rata djelovao kao dirigent ili ravnatelj opernih kuća u Ulmu, Aachenu, Salzburgu, Beču i Berlinu. Nakon rata, zbog bliskosti s nacističkim režimom, isprva nije umjetnički djelovao, ali se potom postupno uključio u dirigentsku djelatnost na čelu Berlinske filharmonije (od 1955), Državne opere u Beču (1956–64), Salzburškoga festivala (1956–60) i dr. Djelovao je i kao dirigent Londonske filharmonije i savjetnik Pariškog orkestra. Svjetsku slavu postigao je nakon turneja 1955. po SAD-u i Europi. Od 1960-ih bavio se intenzivno i režiranjem opera kojima je sâm dirigirao (Wagner, Mozart, Verdi, Puccini, R. Strauss, Musorgski, Bizet, Debussy i dr.). Zahvaljujući snažnu temperamentu te izvanrednoj memoriji i organizatorskim sposobnostima, Karajana se smatra jednim od najznačajnijih dirigenata druge polovice XX. stoljeća. Među prvima je kao dirigent, vješto rabeći masovne medije (televiziju, ploče, integralne snimke simfonijske literature i dr.), izborio status »zvijezde«. Poznata su njegova tumačenja vrhunskih djela klasicizma i romantike. (enciklopedija.hr)

Karajan i kompaktni disk

Karajan je igrao značajnu ulogu u razvoju izvornog digitalnog audio formata kompaktnog diska (CD). Iskoristio je svoj ugled za promociju nove tehnologije CD-a, te je bio nazočan i prvoj konferenciji za tisak na kojoj je predstavljen novi format. Maksimalni kapacitet prototipa CD-a bio je 60 minuta ali na Karajanovo inzistiranje kapacitet je povećan na 74 minute, navodno, kako bi se na 1 CD mogla snimiti cijela Beethovenova deveta simfonija. Godine 1980., von Karajanje je za Deutsche Grammophon dirigirao Alpsku simfoniju Richarda Straussa za prvu snimku koja će biti puštena u prodaju na kompaktnom disku.
(Izvor: Wikipedia)

Johannes Brahms

(Hamburg, 7. svibnja 1833. – Beč, 3. travnja 1897.), njemački skladatelj.

Nakon početka karijere Hamburgu i Düsseldorfu, od 1863. godine živi i djeluje u Beču. u U tradiciji klasične glazbe postiže velike uspjehe korištenjem motiva iz narodne glazbe Mađarske i sjeverne Njemačke. Do danas je vrlo izvođen, te mnoge njegove teme predstavljaju općepoznata mjesta u glazbenoj kulturi zapadnog svijeta.

Nakon violine i violončela, Brahms od 1842. do 1848. polazi poduku iz klavira i komponiranja kod pijaniste i kompozitora Eduarda Marxsena koji je bio dobar poznavatelj Mozarta i Haydna, te osobni poznanik Beethovena i Schuberta, te je Brahmsa uveo u glazbenu tradiciju tih glazbenih velikana. 1849. godine objavljuje prve kompozicije, pod pseudonimom “G.W. Marks” koje poslije uništava, a najranija djela koja je ostavio i priznao nastala su 1851. godine: Scherzo Op. 4 i pjesma Heimkehr Op. 7 no. 6).

Godine 1850. upoznaje se s Mađarskom glazbom: violinist Ede Reményi (1828. – 1898.) ga upoznaje s čardašem, koji će u budućnosti izvoditi i sam Brahms, prateći na pijanu Reményjeve javne nastupe.

1853. godine upoznaje slavnog skladatelja Roberta Schumanna, koji potom u časopisu Neue Zeitschrift für Musik predstavlja Brahmsa kao mladog izuzetno nadarenog skladatelja. Brahms uvelike pomaže Robertu i njegovoj ženi Clari Schumann u zadnjim godinama Schumannova života.I nakon smrti R. Schumanna, nastavio je doživotno prijateljstvo s Clarom Schumann – također skladateljicom i jednom od najslavnijih pijanistica romantizma – s kojom je izgleda bio u platonskom odnosu; u svakom je slučaju ona za njega predstavljala idealnu žensku figuru. Clara je znatno pomogla Brahmsovoj karijeri, svirajući njegova djela na svojim koncertima. Krajem 1862. godine Brahms po prvi put dolazi u Beč, gdje se brzo upoznaje s mnogim istaknutim glazbenicima, među kojima su bili Joseph Hellmesberger, predstojnik studija violine na Bečkom konzervatoriju, te Julius Epstein, predstojnik studija glasovira na istom konzervatoriju. Od 1863. godine silno napreduje, a član je i povjerenstava koji ocjenjuju i nagrađuju druge glazbenike. Približno od 1876. godine svjetski je slavan: jedan od naslavnijih skladatelja svojega vremena.

Za Brahmsa, kao i za nas, možda. je najvažnije da 1889. godine pristaje snimiti prvu gramofonsku ploču, tada posve nov i zapravo eksperimentalni način bilježenja zvuka.

Umire od raka jetre 3. travnja 1897. godine u dobi od 63 godine.

George Szell

(7. lipnja 1897. – 30. srpnja 1970.),

Izvorno György Endre Szél, bio je američki dirigent i skladatelj mađarskog podrijetla. Smatran jednim od najvećih dirigenata dvadesetog stoljeća [, bio je glazbeni direktor Cleveland Orchestra iz Clevelanda, Ohio, te je snimio velik dio standardnog klasičnog repertoara u Clevelandu i s drugim orkestrima.

Szell je došao u Cleveland 1946. kako bi preuzeo njegov cijenjeni, iako premali orkestar, koji se borio da se oporavi od poremećaja Drugog svjetskog rata. U vrijeme njegove smrti pripisivalo mu se da ga je izgradio u “ono što su mnogi kritičari smatrali najoštrijim simfonijskim instrumentom na svijetu.”

Kroz svoje snimke, Szell je ostao prisutan u svijetu klasične glazbe dugo nakon svoje smrti, a njegovo ime ostaje sinonim za Cleveland Orchestra.

U petnaest godina tijekom i nakon Prvog svjetskog rata, Szell je radio s opernim kućama i orkestrima u Europi: u Berlinu, Strasbourgu — gdje je naslijedio Otta Klemperera u Gradskom kazalištu — Pragu, Darmstadtu i Düsseldorfu, prije nego što je 1924. postao glavni dirigent  Berlinske Staatsopere, koja je zamijenila Kraljevsku operu.

Po izbijanju rata u Europi 1939., Szell se vraćao preko SAD-a s australske turneje i na kraju se, sa svojom obitelji nastanio u New Yorku. Od 1940. do 1945. predavao je kompoziciju, orkestraciju i glazbenu teoriju na Mannes College of Music na Manhattanu.

Već u sezoni 1955.-56., Szell je prepoznao potrebu za prostorom na otvorenom u kojem bi orkestar ugostio ljetne koncerte i programe. Otprilike u isto vrijeme, Szell je odlučio da orkestar mora krenuti na svoju prvu međunarodnu turneju ako želi držati korak s drugim velikim simfonijama. Kao rezultat toga, Orkestar je putovao Europom u proljeće 1957., sa zaustavljanjima u Antwerpenu, Bruxellesu i iza Željezne zavjese. Turneja je bila uspješna, donijevši Orkestru svjetsko priznanje i usadivši osjećaj ponosa građanima Clevelanda.

Do sezone 1958.-59. završena je akustična renovacija na novoj pozornici – Szell Shell – koja je okruživala glazbenike i projicirala njihov ton na drugačiji način – općenito, zvuk je bio bogatiji a žice su zvučale čišće i prozračnije.

U svibnju 1970., Orkestar je nastavio unaprjeđivati svoju reputaciju na međunarodnoj razini turnejama po Dalekom istoku, uključujući zaustavljanja u Japanu i Koreji.

Međutim, Szellovo zdravlje počelo se pogoršavati. Tijekom koncerta u Anchorageu na Aljasci, Szell je trenutno prestao dirigirati jer mu je pozlilo: to je bila Szellova posljednja izvedba, a umro je 30. srpnja 1970.