Esoteric novi SACD diskova 2024.

Pierre Benjamin Monteux

(Pariz, 4. travanj 1875. – Hancock, Maine, SAD, 1. srpanj 1964.), bio je Francuski, kasnije Američki dirigent. Studirao je violinu i violu, svirao u orkestrima i povremeno dirigirao od 1911.-1914. Proslavio se dirigiranjem Ruskog baleta Sergeja Diaghileva, a dirigirao je i svjetskom premijerom Petrushke i The Nightingale Stravinskog, Ravelovim i djelima Debussyja. Nakon toga, sljedećih je 50 godina dirigirao orkestrima cijeloga svijeta.

Od 1917.-1919. bio je glavni ravnatelj francuskog repertoara Metropolitan opere u New Yorku, zatim Bostonskog simfonijskog orkestra (1919.-1924.), Amsterdam Concertgbouw orkestra (1924.-1934.), Orchestre Symphonique de Paris (1929.–1938.) i San Francisco Symphony (1936.–1952.).

Istovremeno uz dirigiranje, u Francuskoj je osnovao ljetnu dirigentsku školu, a kad je nakon trajnog preseljenja 1942. dobio američko državljanstvo,  nastavio je obrazovati mlade u Americi.

Kod Monteuxa su studirali Lorin Maazel, Igor Markevitch, Neville Marriner, Seiji Ozawa, André Previn i David Zinman. Nakon njegove smrti, škola je nastavila s djelovanjem.

Od svoje 86. godine bio je dirigent London Symphony Orchestra, od 1961. sve do smrti tri godine kasnije.

Iako je bio poznat po izvedbama Francuskih autora, glavna ljubav su mu bila djela njemačkih skladatelja, Brahmsa ispred svih. Nije volio snimanja jer ih je smatrao nespojivim sa spontanošću, ali je ipak napravio znatan broj ploča.

Monteux izražava svoje protivljenje studijskim snimanjima…

“Možete dati izvrsno odsviranu, istinski osjetilnu izvedbu stavka, ali budući da inženjer snimanja nije zadovoljan jer u jednom trenutku postoji neko šuškanje, pa to ponovite i ovaj put nešto drugo pođe po zlu. Dok dobijete “savršenu” snimku, sviračima je dosadno, dirigentu je dosadno, a izvedba je beživotna i dosadna. … Mrzim sve svoje ploče.”

            Monteux za The Times, ožujak 1959.

Johannes Brahms

(Hamburg, 7. svibnja 1833. – Beč, 3. travnja 1897.), njemački skladatelj.

Nakon početka karijere Hamburgu i Düsseldorfu, od 1863. godine živi i djeluje u Beču. u U tradiciji klasične glazbe postiže velike uspjehe korištenjem motiva iz narodne glazbe Mađarske i sjeverne Njemačke. Do danas je vrlo izvođen, te mnoge njegove teme predstavljaju općepoznata mjesta u glazbenoj kulturi zapadnog svijeta.

Nakon violine i violončela, Brahms od 1842. do 1848. polazi poduku iz klavira i komponiranja kod pijaniste i kompozitora Eduarda Marxsena koji je bio dobar poznavatelj Mozarta i Haydna, te osobni poznanik Beethovena i Schuberta, te je Brahmsa uveo u glazbenu tradiciju tih glazbenih velikana. 1849. godine objavljuje prve kompozicije, pod pseudonimom “G.W. Marks” koje poslije uništava, a najranija djela koja je ostavio i priznao nastala su 1851. godine: Scherzo Op. 4 i pjesma Heimkehr Op. 7 no. 6).

Godine 1850. upoznaje se s Mađarskom glazbom: violinist Ede Reményi (1828. – 1898.) ga upoznaje s čardašem, koji će u budućnosti izvoditi i sam Brahms, prateći na pijanu Reményjeve javne nastupe.

1853. godine upoznaje slavnog skladatelja Roberta Schumanna, koji potom u časopisu Neue Zeitschrift für Musik predstavlja Brahmsa kao mladog izuzetno nadarenog skladatelja. Brahms uvelike pomaže Robertu i njegovoj ženi Clari Schumann u zadnjim godinama Schumannova života.I nakon smrti R. Schumanna, nastavio je doživotno prijateljstvo s Clarom Schumann – također skladateljicom i jednom od najslavnijih pijanistica romantizma – s kojom je izgleda bio u platonskom odnosu; u svakom je slučaju ona za njega predstavljala idealnu žensku figuru. Clara je znatno pomogla Brahmsovoj karijeri, svirajući njegova djela na svojim koncertima. Krajem 1862. godine Brahms po prvi put dolazi u Beč, gdje se brzo upoznaje s mnogim istaknutim glazbenicima, među kojima su bili Joseph Hellmesberger, predstojnik studija violine na Bečkom konzervatoriju, te Julius Epstein, predstojnik studija glasovira na istom konzervatoriju. Od 1863. godine silno napreduje, a član je i povjerenstava koji ocjenjuju i nagrađuju druge glazbenike. Približno od 1876. godine svjetski je slavan: jedan od naslavnijih skladatelja svojega vremena.

Za Brahmsa, kao i za nas, možda. je najvažnije da 1889. godine pristaje snimiti prvu gramofonsku ploču, tada posve nov i zapravo eksperimentalni način bilježenja zvuka.

Umire od raka jetre 3. travnja 1897. godine u dobi od 63 godine.

Ottorino Respighi

Ottorino Respighi bio je Talijanski skladatelj, violinist, učitelj i muzikolog i jedan od vodećih glazbenika ranog 20. stoljeća u svojoj domovini  (Bolonja, 18. srpanj 1879. – Rim, 18. travanj 1936.).

Uveo je Ruske orkestralne boje i nešto Straussove harmonijske tehnike u talijansku glazbu. Studirao je u Bolonji, a kasnije u St. Petersburgu zajedno sa Nikolay Rimsky-Korsakovim, gdje je prihvatio znanje o orkestralnoj boji i zanimanje za orkestralno skladanje.

Njegova su djela izvođena diljem svijeta, Klavirski koncert u Bolonji 1902., Notturno u Metropolitan Opera House. Nakon izvedbi komične opere Re Enzo i opere Semirama došlo je priznanje i od 1913. godine radi kao profesor kompozicije na St. Cecilia Academy u Rimu. Ravnatelj konzervatorija postaje 1924. godine.

Respighija je privukla senzualna, dekadentna klima Rima koju je opisao pjesnik Gabriele D’Annunzio, a u njegovim slavnim suitama — Pini di Roma (Rimski borovi, 1923.–24.) i Fontane di Roma (Rimske fontane, 1914.– 16.) posebno — nastojao je prenijeti suptilnost i kolorit pjesnikove mašte. Ostale suite uključuju Vetrate di chiesa (Crkveni prozori, 1927.); Gli uccelli (Ptice, 1927.); Feste Romane (Rimske svetkovine, 1929.); i Trittico Botticelliano (Botticellijev triptih, 1927., za komorni orkestar).

Respighija je također privlačila stara talijanska glazba, koju je obradio u tri niza Antičkih plesova i arija (prepisanih za orkestar iz skladbi za lutnju). Jedna od njegovih najpopularnijih partitura bila je njegova obrada Rossinijevih djela, La Boutique fantasque, u produkciji Diaghilev’s Ballets Russes u Londonu (1919.). Kasnija obrada Rossinijevih klavirskih djela, Rossiniana (1925.), također je postala balet.

Krajem 1935., dok je skladao svoju operu Lucrezia, Respighi se razbolio i dijagnosticiran mu je bakterijski endokarditis. Umro je četiri mjeseca kasnije, u dobi od 56 godina. Njegova supruga Elsa nadživjela ga je gotovo 60 godina, zalažući se za djela i ostavštinu svog pokojnog supruga sve do svoje smrti 1996. Dirigent i skladatelj Salvatore Di Vittorio dovršio je nekoliko Respighijevih nedovršenih i prethodno neobjavljenih djela, uključujući i Violinski koncert u A-duru (1903.) koji je praizveden 2010.

Ostaština Ottorina Respighija je velika, bogata i uzbudljiva.

Lorin Varencove Maazel

(Neuilly-sur-Seine, Francuska, 6. ožujka 1930. – Virginia, SAD, 13. srpnja 2014.)

Lorin Varencove Maazel bio je američki dirigent, violinist i skladatelj. Počeo je dirigirati s osam godina, a do 1953. odlučio je nastaviti glazbenu karijeru. Godine 1960., bio je prvi Amerikanac koji je dirigrao u Bayreuthu. Bio je glavni dirigent u Deutsche Oper Berlin od 1965. do 1971., i Berlinskog radijskog simfonijskog orkestra od 1965. do 1975. Stekao je veliki ugled u koncertnim dvoranama Europe, ali usporedbe radi, njegova karijera u SAD-u napredovala je mnogo sporije. Radio je kao glazbeni direktor Clevelandskog orkestra, Nacionalnog orkestra Francuske, Simfonijskog orkestra iz Pittsburgha, Simfonijskog orkestra Bavarskog radija i Njujorške filharmonije, među ostalima. Maazel je bio cijenjen u tehnici dirigiranja štapićem i posjedovao je fotografsko pamćenje za partiture. Opisan kao žilav i strog na probama, smekšao je u starosti.

Djela Respighija i Rimskog-Korsakova snimljena 1976. odnosno 1979. pokazuju i dirigenta i orkestar na vrhuncu svojih formi. Maazelove interpretacije Respighijevih velikih simfonijskih poema na Decca etiketi izvana se oslanjaju na težinu i čistu preciznost, a suštinski otkrivaju duboku ljubav i strast prema rimskoj vezi.

Mračne i tajanstvene Katakombe posebno su dojmljive, završni dio Pini di Roma treba čuti da bi se povjerovalo u bujnost i radost izvedbe. Isto vrijedi i za divlje Feste Romane gdje je ravnoteža između gudača, puhača i limenih puhača gotovo opipljiva.

Objavio više od 300 nosača zvuka, a snimio je kompletne cikluse Beethovena, Brahmsa, Mahlera, Sibeliusa, Rahmanjinova, i Čajkovskog. Osim engleskim savršeno je vladao francuskim, njemačkim i talijanskim jezikom.

Preminuo je u svom domu u Castletonu u američkoj saveznoj državi Virginia.

Nikolaj Andrejevič Rimski-Korsakov

(rus. Николай Андреевич Римский-Корсаков, Tihvin, 18. ožujka 1844. – Ljubensk, 21. lipnja 1908.), ruski skladatelj i dirigent

Po zanimanju je bio mornarički časnik, a godine 1861. upoznaje M.A. Balakireva i priključuje se njegovom glazbenom kružoku (Petorica) i na njegov poticaj sklada svoju prvu simfoniju. Godine 1873. napušta vojnu službu, a od 1871. do smrti predavao je kompoziciju i intrumentaciju na Petrogradskom konzervatoriju. Bio je i direktor i dirigent koncerata Besplatne glazbene škole i dirigent Ruskih simfonijski koncerata M.P. Beljajeva. Kao dirigent koncertirao je u domovini i inozemstvu i propagirao djela ruskih autora. Kao skladatelj, pobornik ruskog nacionalnog stila 19. stoljeća, sjedinio je rusko nasljeđe sa zapadnjačkim utjecajima. Inspirirao se najčešće ruskom tematikom, zatim istočnjačkom te primjenjivao elemente ruske narodne i crkvene glazbe. U operama je izgradio čudesan svijet satkan od fantazije, realnosti, humora i romantike. Svojim orkestralnim stilom utjecao je ne samo na svoje učenike već na mnogo širi krug koji dopire do Debussyja i Ravela. Napisao je priručnike “Praktični udžbenik harmonije” i “Osnove orkestracije”, te autobiografsko djelo “Kronika mojega muzičkog života”. Dovršio je Borodinovu operu “Knez Igor” i “Hovanščinu”, M. P. Musogorskog, preradio i instrumentirao “Borisa Godunova” i mnoge druge tuđe kompozicije.

Značajnija djela:
Pskovičanka, Majska noć, Snjeguljica, Carska nevjesta, Zlatni pjetlić, Uvertira na ruske teme, Španjolski capriccio, Šeherezada, Uskrsna uvertira, Bumbarov let i td.

Izvor: Wikipedija

Johann Sebastian Bach

Johann Sebastian Bach (Eisenach, 21. ožujka 1685. – Leipzig, 28. srpnja 1750.) bio je njemački skladatelj i orguljaš baroknog razdoblja.

Ostavši bez roditelja u desetoj godini života, preselio se k starijem bratu, Johannu Christophu Bachu (1671. – 1721.), orguljašu u obližnjem Ohrdrufu. Godine 1700. odlazi u Lüneburg, gdje pjeva u crkvenom zboru samostana sv. Mihaela, a često putuje u Hamburg kako bi usavršio svoju orguljašku tehniku. Godine 1703. godine odlazi u Arnstadt gdje ocjenjuje nove crkvene orgulje, prihvaća i posao orguljaša, a nameće mu se i neugodna dužnost uvježbavanja zbora.

Od 1708. godine Bach djeluje u kapeli vojvodskoga dvora u Weimaru, najprije kao orguljaš, čembalist, član orkestra, skladatelj, a od 1714. godine i kao koncertni majstor. U ovom razdoblju nastaju djela kontrapunktalne glazbe, od kojih je najpoznatiji Dobro ugođeni klavir, djelo koje se sastoji od 48 preludija i fuga, po dva za svaki dur i mol.

Bach 1717. godine prelazi u Cöthen, gdje vodi dvorsku kapelu princa Leopolda od Anhalt-Cöthena, a sklada većinom svjetovnu glazbu (Brandenburški koncerti, suite za čelo, sonate i partite za violinu, te orkestralne suite). Posvetio se djelima svjetovne vokalne i instrumentalne glazbe od kojih su najpoznatija Clavier-Übung – vježba za klavir, koja sadrži 6 partita, Talijanski koncert, Francusku uvertiru i Goldberg varijacije.

Istodobno je nastala i Misa u h-molu (nikad nije izvedena za Bachova života) koju mnogi od 19. stoljeća smatraju ne samo najvećim Bachovim djelom, nego možda i najvećim uglazbljenjem mise uopće. Glazbeni urednik iz 19. stoljeća Hans Georg Nägeli, prozvao ju je “najvećim glazbenim djelom svih vremena i svih ljudi”.

Tijekom susreta s kraljem Friedrichom II. Pruskim u Potsdamu, kralj je zadao temu koja je Bachu trebala poslužiti kao temelj za šesteroglasnu fugu. Rezultat je bila Musikalische Opfer koja je sadržavala niz fuga i kanona na zadanu „kraljevsku temu“. Bach je kasnije skladao i 14 fuga (kontrapunkta) na vlastitu temu. Ove skladbe, poznate kao Die Kunst der Fuge – Umjetnost fuge, sadrže neke od najsloženijih fuga svih vremena i smatraju se najznačajnijim kontrapunktalnim djelom ikada napisanim.

Krajem 1749. godine Bach je oslijepio i posljednje skladbe diktirao je učeniku Johannu Christophu Altnikolu.

Među djela J. S. Bacha spadaju Brandenburški koncerti, Varijacije Goldberg, Engleske suite, Francuske suite, Partite, Dobro ugođen glasovir, Misa u h-molu, Muka po Mateju, Glazbena žrtva, Umjetnost fuge, Sonate i partite za violinu solo, Suite za violončelo, više od 200 kantata i isto toliko djela za orgulje.

Bachov doprinos glazbi, ili kako je njegov učenik Lorenz Christoph Mizler rekao “glazbena znanost”, često se uspoređuju s genijima Williama Shakespearea u književnosti i Isaaca Newtona u fizici. Općenito ga se smatra jednim od najvećih skladatelja svih vremena. Njegova se djela odlikuju intelektualnom dubinom, tehničkom zahtjevnošću i umjetničkom ljepotom, te su bila nadahnuće gotovo svim skladateljima europske tradicije, od Wolfganga Amadeusa Mozarta do Arnolda Schönberga.

Izvor Wikipedia

Gustav Maria Leonhardt

Gustav Maria Leonhardt (’s-Graveland, 30. svibnja 1928. – Amsterdam, 16. siječnja 2012.)(’s-Graveland, 30. svibnja 1928. – Amsterdam, 16. siječnja 2012.) bio je nizozemski klavijaturist, dirigent, muzikolog, učitelj i urednik. Bio je vodeća figura u povijesno informiranom izvedbenom pokretu za izvođenje glazbe na starim instrumentima.

Leonhardt je profesionalno svirao mnoge instrumente, uključujući čembalo, orgulje, claviorganum (kombinacija čembala i orgulja), klavikord, fortepiano i klavir. Također je ravnao orkestrima i zborovima. Leonhardt je izvodio i dirigirao raznovrsnom solističkom, komornom, orkestralnom, opernom i zborskom glazbom iz razdoblja renesanse, baroka i klasike. Središnji dio Leonhardtove karijere bio je Johann Sebastian Bach. Leonhardt je prvi put snimio skladateljevu glazbu ranih 1950-ih, sa snimkama Goldbergovih varijacija i Umijeća fuge 1953. godine. Od 1947. do 1950. studirao je orgulje i čembalo kod Eduarda Müllera na Schola Cantorum Basiliensis u Baselu. Godine 1950. debitirao je kao čembalist u Beču, gdje je studirao muzikologiju. Bio je profesor čembala na Muzičkoj akademiji od 1952. do 1955. i na Konzervatoriju u Amsterdamu od 1954. Bio je i crkveni orguljaš.

Godine 1971. Leonhardt i Harnoncourt poduzeli su projekt snimanja kompletnih Bachovih kantata; dva su dirigenta podijelila kantate i snimila dodijeljena im djela sa svojim ansamblima. Projekt, prvi ciklus na starim instrumentima, na kraju je trajao devetnaest godina, od 1971. do 1990. godine.

Leonhardt je svoj posljednji javni nastup održao 12. prosinca 2011. u Théâtre des Bouffes du Nord u Parizu. Nakon toga najavio je povlačenje zbog bolesti i otkazao sve svoje angažmane iz 2012.

Preminuo je od raka u Amsterdamu u ponedjeljak, 16. siječnja 2012., u dobi od 83 godine.