Esoteric – novi SACD diskovi Lipanj 2022.

Modest Petrovič Musorgski

(rus. Моде́ст Петро́вич Му́соргский, Karevo, 21. ožujka 1839. — Sankt Peterburg, 28. ožujka 1881.) ruski kompozitor, član „Petorke”.

Jedan od ruskih kompozitora, čiji je opus najviše utjecao na razvoj ruske glazbe. Za svog kratkog života, Musorgski je počeo skladati 5 opera, ali 4 nije završio, napisao je niz simfonijskih djela, veliki broj vokalnih i klavirskih djela, mnoge romansi i zborske glazbe. Musorgski je u svom radu jasno slijedio nacionalne karakteristike i realizam, ali tako specifičan i inovatorski rad nije za njegova života. Danas su opere Boris Godunov i Hovanščina priznata remek-djela svjetske glazbene baštine, a njihove izvedbe se postavljaju na daskama najeminentnijih opernih kuća svijeta.

Po obrazovanju je bio oficir, ali je vojnu službu napustio da bi se priključio grupi nacionalno osvještenih skladatelja „Petorke”, ali je svojom poetikom i originalnošću muzičkog izraza temeljenog na izvornom ruskom folkloru, ostao neovisan. U solo pjesmama prikazuje likove iz naroda i dočarava svijet dječje mašte. U monumentalnoj povijesnoj operi Boris Godunov glavni lik je narod. Za života on i njegova djela nisu bila prihvaćeni i ispravno vrednovani, ali je svojim originalnim glazbenim jezikom bio daleko ispred svoga vremena i imao snažan utjecaj na skladatelje slavenskih korijena.

Izvor: Wikipedija

Nikolaj Andrejevič Rimski-Korsakov

(rus. Николай Андреевич Римский-Корсаков, Tihvin, 18. ožujka 1844. – Ljubensk, 21. lipnja 1908.), ruski skladatelj i dirigent

Po zanimanju je bio mornarički časnik, a godine 1861. upoznaje M.A. Balakireva i priključuje se njegovom glazbenom kružoku (Petorica) i na njegov poticaj sklada svoju prvu simfoniju. Godine 1873. napušta vojnu službu, a od 1871. do smrti predavao je kompoziciju i intrumentaciju na Petrogradskom konzervatoriju. Bio je i direktor i dirigent koncerata Besplatne glazbene škole i dirigent Ruskih simfonijski koncerata M.P. Beljajeva. Kao dirigent koncertirao je u domovini i inozemstvu i propagirao djela ruskih autora. Kao skladatelj, pobornik ruskog nacionalnog stila 19. stoljeća, sjedinio je rusko nasljeđe sa zapadnjačkim utjecajima. Inspirirao se najčešće ruskom tematikom, zatim istočnjačkom te primjenjivao elemente ruske narodne i crkvene glazbe. U operama je izgradio čudesan svijet satkan od fantazije, realnosti, humora i romantike. Svojim orkestralnim stilom utjecao je ne samo na svoje učenike već na mnogo širi krug koji dopire do Debussyja i Ravela. Napisao je priručnike “Praktični udžbenik harmonije” i “Osnove orkestracije”, te autobiografsko djelo “Kronika mojega muzičkog života”. Dovršio je Borodinovu operu “Knez Igor” i “Hovanščinu”, M. P. Musogorskog, preradio i instrumentirao “Borisa Godunova” i mnoge druge tuđe kompozicije.

Značajnija djela:
Pskovičanka, Majska noć, Snjeguljica, Carska nevjesta, Zlatni pjetlić, Uvertira na ruske teme, Španjolski capriccio, Šeherezada, Uskrsna uvertira, Bumbarov let i td.

Izvor: Wikipedija

Sergej Sergejevič Prokofjev

(rus. Серге́й Серге́евич Проко́фьев, Sonocovka, 23. travnja 1891. – Moskva, 5. ožujka 1953.), ruski skladatelj i pijanist

Studirao je u Petrogradu, a od 1918. održavao koncerte je po SAD-u i Europi. Zbog ranijih djela nazivali su ga kubistom u glazbi, dok se kasnije približio ruskoj glazbenoj tradiciji XIX. stoljeća i stavio težište lirsku crtu i melodičnost.

Nakon Oktobarske revolucije živio je u emigraciji (1918. – 1932.) – u Pariz, Americi i Njemačkoj. Za vrijeme izbivanja iz domovine skladao je značajna djela: operu Zaljubljen u tri naranče (1919.), Plameni anđeo (1927.), balete Bludni sin (1928.), Na Dnjepru (1930.), simfonije 2, 3 i 4. U Parizu je surađivao s Ruskim baletom. Kao pijanist je nastupao po cijeloj Europi, a 1932. se vratio u Sovjetski Savez.

Godine 1935. je skladao svoj najpoznatiji balet Romeo i Julija, a 1936., na temelju istoimene pričekoju je sam napisao, mjuzikl za djecu „Peća i vuk“. Mjuzikl je naručilo Moskovsko dječje kazalište kako bi i najmanja djeca imala priliku upoznati glazbu. Prokofjev je mjuzikl završio u samo 4 dana. 

Za vrijeme Drugog svjetskog rata surađivao je sa Sergejom Ejzenštejnom na filmovima Aleksandar Nevski i Ivan Grozni. Tada je nastalo i jedno od njegovih najboljih djela, 6. simfonija u es-molu. Poslije rata, vlasti su bile sumnjičave i kritički raspoložene prema Prokofjevu, tako da se on uglavnom povukao iz javnog života. Umro je u Moskvi 1953.

Poznatija djela:

• Opere: Kockar, Zaljubljen u tri naranče, Plameni anđeo, Vjenčanje u samostanu, Rat i mir
• Baleti: Romeo i Julija, Pepeljuga, Priča o kamenom cvijetu
• Simfonijska priča: Peća i vuk
• Filmska glazba za Ejzenštejnove filmove: Aleksandr Nevski, Ivan Grozni

Izvor: Wikipedija

Frédéric François Chopin

polj. Fryderyk Franciszek Chopin, (Żelazowa Wola, 1. ožujka 1810. – Pariz, 17. listopada 1849.), poljski skladatelj i pijanist.

Chopin je bio jedinstven kao pijanist, izvođač vlastitih djela i sasvim poseban i usamljen kao autor. Bio je bez uzora u prijašnjim razdobljima klasične glazbe i gotovo bez nasljednika. Ostavio je opus od 74 tiskana djela koja po svojoj formalnoj strukturi i poetskim obilježjima nemaju premca u europskoj glazbi. Svojom je umjetnošću snažno djelovao na klavirsku glazbu i interpretativni stil, pa njegov utjecaj dopire i u 20. stoljeće.

Čudo od djeteta, svoja najranija djela skladao je u Varšavi do 20. godine, kada napušta Poljsku u koju se više ne vraća. Skrasio se u Parizu, gdje je održao samo tridesetak koncerata. Uzdržavao se kao vrlo traženi učitelj klavira i prodajom svojih skladbi. Bio je prijatelj s Franzom Listom i Robertom Schumannom koji su ga jako poštovali i divili mu se. Problematičnu vezu održavao je s Francuskom književnicom Amantine Dupin (poznatijom kao George Sand) s kojom je proveo burno vrijeme na Mallorci.

1842. godine je Frédéric Chopin ozbiljno obolio (i do tada je bio lošega zdravlja, te je s 28 godina imao svega 45 kg) od cistične fibroze; teška bolest i njene komplikacije – među kojima perikarditis – će ga za 7 godina dovesti do smrti. Postavljanje točne dijagnoze te bolesti bilo je u to vrijeme teško ili nemoguće, te su mu dijagnosticirali tuberkulozu pluća koja je službeno navedena kao razlog smrti.

Za vrijeme bolesti financijski ga podržava Jane Stirling, odana učenica, obožavateljica, tajnica, menadžerica i organizatorica koncerata iz Škotske. Nakon njegove smrti, preuzela je odgovornost za popisivanje i zbrinjavanje rukopisa. Nema dokaza da su bili ljubavnici, ali njoj je Chopin posvetio dva svoja nokturna. Često su je nazivali „Chopinovom udovicom“.

Kad je u Parizu 1849. umro, imao je samo 39 godina. 

Izvor: Wikipedija 

Maria João Alexandre Barbosa Pires

(23. srpnja 1944., Lisabon) portugalska je klasična pijanistica, koja se smatra jednim od najboljih tumača Mozarta i Beethovena.

Svoj prvi javni nastup imala je sa sedam godina s Mozartovim klavirskim koncertima u Oportu, Portugal. S devet godina dobila je najvišu portugalsku nagradu za mlade glazbenike. Od 1953. do 1960. studirala je na Lisabonskom konzervatoriju kod profesora Camposa Coelha i pohađala tečajeve kompozicije, teorije i povijesti glazbe kod Francine Benoit. Studij je nastavila u Njemačkoj, prvo na Münchenskoj glazbenoj akademiji kod Rosla Schmida, zatim u Hannoveru kod Karla Engela. Maria João Pires nastupala je diljem svijeta sa svim glavnim orkestrima uključujući Berlinsku filharmoniju, Bostonski simfonijski orkestar, Royal Concertgebouw Orchestra, Londonsku filharmoniju, Orchester de Paris i Bečku filharmoniju. Također je strastveni izvođač komorne glazbe. Posljednjih godina muzicira na svim velikim međunarodnim festivalima, uključujući Schleswig-Holstein Music Festival, Schubertiade, Tanglewood, Ravinia, Montpellier, Lucerne, Edinburgh i BBC Proms.

Međunarodnu slavu stekla je 1970., kada je pobijedila na Beethovenovom natjecanju u Bruxellesu. Potom je nastupala s velikim orkestrima u Europi, Americi, Kanadi, Izraelu i Japanu, interpretirajući djela Bacha, Beethovena, Schumanna, Schuberta, Mozarta, Brahmsa, Chopina i drugih klasičnih i romantičnih skladatelja.

Njezin profesionalizam je stekao svjetsko priznanje kada je dokumentarni film (iz 1999.) privukao pozornost medija, u kojem je Maria shvatila da je uvježbala pogrešan  Mozartov koncert od onoga koji je orkestar je počeo svirati; brzo se oporavila, odsvirala je točan koncert po sjećanju.

Godine 2017. najavila je povlačenje s estrade i turneje za 2018., ali je nastavila s koncertima. Na BBC Proms je nastupila 2010. godine, a od 2012. do 2016. bila je rezidencijalna majstorica u glazbenoj kapeli kraljice Elisabeth u Waterloou u Belgiji, gdje je držala satove klavira i majstorske tečajeve mladim talentiranim pijanistima iz cijelog svijeta. Kako bi potaknula mlade glazbenike, pokrenula je projekt Partitura.

Počasni doktorat Sveučilišta Pompeu Fabra u Barceloni dodijeljen joj je 20. veljače 2019. godine.

Richard Strauss

(München, 11. lipanj 1864. – Garmisch-Partenkirchen, 8. rujan 1949.), njemački skladatelj i dirigent. Čudo od djeteta, učio kompoziciju kod Meyera, kasnije postao dvorski  dirigent u Meiningenu, Weimaru, Münchenu te najvećim dijelom u Berlinu i Beču. Zahvaljujući uspjesima kao vodeći skladatelj nakon Wagnera, posvećuje se  skladanju opera. Udaljio se od poetike Wagnera i Mahlera, a nadahnuće je našao u Brahmsu (glazba) i Nietzscheu (literatura). Posebno je zaslužan za formu simfonijske pjesme (Don Juan, Tod und Verklärung, Till Eulenspiegel’s Lustige Streiche i Don Quixote). Briljantan instrumentacijski aranžman i složene harmonije očiti su u operama Salome, Elektra, Kavalir s ružom.

Čak i publici koja nije sklona klasičnoj glazbi postao je poznat po korištenju glazbe u filmovima – Also sprach Zarathustra korištena je u filmu 2001.: Odiseja u svemiru Stanleya Kubricka. Iako nije u srodstvu s Johannom Straussom II, bio je ponosan što dijeli isto prezime, a njegovi valceri iz opere Der Rosenkavalier postali su gotovo jednako popularni kao i oni njegovog imenjaka.

Iako je pokazivao znakove antisemitizma oba njegova libretista bili su Židovi (von Hofmannsthal i Stefan Zweig. Nakon 2. svjetskog rata Thomas Mann ga je nazvao hitlerovskim skladateljem. No, na suđenju je dokazano da nije imao nikakve veze s nacističkom državom. Ponosan na nedostatak angažmana u politici, nakon suđenja je rekao: „Svi mi mogu okrenuti leđa. Ja samo sjedim ovdje u Garmischu i skladam; sve ostalo mi je nebitno“.

Nakon rata s obitelji odlazi u Švicarsku, a nakon normalizacije vraćaju se u Njemačku.

Posljednje godine proživljava mirno i povučeno, bez javnog života. S obitelji živi povučeno u vili u Garmisch-Partenkirchenu daleko od javnog života. Doživljava duboku starost i umire 8. rujna 1949. godine u 85. godini.