Pure Classic Stereo – Mini linija s neočekivanom perspektivom – BUG recenzija

Pure Classic Stereo

Mini linija s perspektivom

U nekoj mjeri nevezano uz inflatorne tendencije koje posljednjih godina more populaciju praktično na globalnoj razini, generalno može se primijetiti kako su proizvodi čak i tako uspješne i napredne industrije kakva je to elektronička, sve skuplji. Taj trend u nekoj mjeri obuzdavaju dalekoistočni proizvođači, no čini se da se čak i iza njihova pristupa formiranju cijena zapravo kriju nimalo zanemarive državne dotacije.

Ulaziti u problematiku takvog stanja stvari bilo bi uistinu neracionalno bez mnogo opsežnijeg znanja o toj temi, pa se u to svakako nećemo niti upuštati. Za činjenicu da je danas kupcu prilično teško sklopiti osnovni, ali barem donekle kvalitetan audiosustav za okvirnih petstotinjak eura, nov iz trgovine, možemo samo naslutiti da postoji sijaset razloga, počevši tu s logističkim problemima današnjice, sve većim troškovima prerade sirovina (bakra, neodimija), pa tako nadalje.

Zato nam se učinilo vrlo zanimljivim testirati jedan kompletni sustav u tom najnižem cjenovnom razredu. Manje je tu, čak, značajna činjenica da on formalno dolazi iz Ujedinjenog Kraljevstva, iz okrilja tvrtke Pure International, dosad više specijalizirane za prijenosne audiouređaje. Potpuno je jasno, naime, da je taj uređaj proizveden na temelju ugovora matične tvrtke s nekim od industrijskih davatelja usluga, negdje na području Republike Kine.

No kako smo već više puta uvidjeli da porijeklo iz dalekoistočnih proizvodnih pogona ne znači istodobno i manjkavosti u kvaliteti performansa ili izrade – dapače – stoga ova suvremena “mini linija”, naziva Pure Classic Stereo, apsolutno zaslužuje našu potpunu pozornost.

CD receiver ili “Musik-studio”?

Pure Classic Stereo sastoji se od dvije komponente – centralne jedinice, kakvu bismo nekad nazivali “CD receiverom”, te dva stereo pasivna zvučnika. Obje te komponente vrlo su zanimljive, svaka na svoj način, no logika stvari nalaže da se prvo pozabavimo centralnom jedinicom sustava. Kako su priloženi zvučnici pasivni, očito je da je prva funkcionalnost centralne jedinice pojačanje signala.

Pure navodi da se radi o pojačalu koje isporučuje dva puta po 100 W snage pri 8 Ω, no nikakve druge specifikacije nisu dostupne. Sudeći prema težini uređaja od 4,65 kilograma, jasno je da se radi o modulu u D-klasi pojačanja, pa bismo – s obzirom na tržišne navade kad je u pitanju deklariranje snage kod digitalnog soja pojačala rekli da su realne brojke na nekoj prihvatljivoj razini izobličenja prilično niže.

Kako smo poslije zaključili, to niti ne mora biti odlučujuće važno.

Nadalje, druga specifična funkcija centralne jedinice Pure Classic Stereo jest njen CD reproduktor takozvanog slot-in tipa. On se nalazi na prednjoj ploči, smješten s gornje lijeve strane uređaja. Niže od njega nalazi se ukupno devet kontrolnih tipki grupiranih u dvije sekcije, te još jedan fizički gumbić za izbacivanje CD-a.

Sljedeći segment prednje ploče odnosi se na 2,4-inčni TFT ekran, koji je u stanju prikazivati osnovne kontrolne informacije o statusu uređaja, kao i artwork albuma ili radiostanica. Posljednji je na redu veliki multifunkcionalni kontroler, kojim se regulira glasnoća i izabiru pojedini ulazni signali, ispod kojeg je smješten 3,5-milimetarski priključak za slušalice.

Vrlo distinktivna karakteristika ovog uređaja njegov je dizajn, potpuno u skladu s oznakom “Classic”.

Radi se o uređaju koji nema oštrih rubova, a bočne stranice su zaobljene i dolaze u dva finiša – jedan pod nazivom pamučno bijela/hrast, a drugi imena crna kava/orah. Pritom se prva odrednica odnosi na boju umjetnog materijala prednje ploče, a druga na furnir u imitaciji dr venih godova, kojim su presvučene spomenute zaobljene stranice.

Ista situacija preslikat će se i na pripadajući par zvučnika. Navedeni stajling – više nego na spomenute CD receivere – podsjetio nas je na sada već klasične primjerke “mid-century” dizajna prošlog stoljeća, kombinacije pojačala s tada aktualnim ulaznim jedinicama (gramofon, kasetofon, tuner) u istom kućištu, koje su vedete slavne njemačke glazbene industrije (Grundig, Telefunken) nazivale “Musikstudio”.

Sasvim je moguće da su u tvrtki Pure pri koncepciji Classic Sterea imali na umu upravo reminiscenciju na tu vrstu uređaja. Uz uređaj, Pure u pakiranju blagonaklono sprema baš sve što bi budućem korisniku moglo zatrebati – navojnu DAB/ FM antenu, strujni kabel, par zvučničkih kabela, vrlo solidan i funkcionalan daljinski upravljač s pripadajućim baterijama, te kratke i pregledne upute za korištenje.

Palac gore na tome.

Iznenađujuće sposobni zvučnici

Druga komponenta tog kompaktnog audiosustava priloženi su pasivni stereo zvučnici. Oni nisu nikako poimence označeni, što je u neku ruku i šteta. Naime, ostali smo prilično iznenađeni činjenicom da se tako kvalitetan zvučnik našao u kompletu mini linije ukupne cijene petstotinjak eura. Već na prvu ostavljaju pozitivan dojam – radi se o prilično voluminoznim primjercima (336 x 244 x 216 mm), što niti ne čudi, s obzirom na to da nose mid-bas drivere promjera 16,5 centimetara, koji su uočljivi na konto svojih stožastih “dust-cap” profila. Iako se objektivno ne može raditi o nekoj profinjenijoj zvučničkoj jedinici, sama njihova veličina prilično je širokogrudan doprinos jeftinoj kutiji, i može biti dobar pokazatelj njihovih mogućnosti.

I visokotonac ostavlja sličan dojam – iako nije racionalno očekivati neku posebnu vrijednost od 1,25-inčne tekstilne kupole iz set-zvučnika, ovdje je ona ipak smještena u suvremeni plitki valovod, što pokazuje da je konstruktor ipak pokušao držati korak ostatkom suvremene industrije, unatoč budžetnim ograničenjima.

Niti kabineti sami za sebe ne odaju dojam ispodprosječnosti. Iako tu nema govora o korištenju inertnijih materijala, čini se da su podrezanim bočnim rubovima konstruktori ipak uspjeli osigurati solidnu količinu čvrstoće, nužne kad se radi o zvučnim kutijama. Sa stražnje strane kabineta nalazi se prilično veliki bas-refleksni otvor, te zvučnički terminali, a oboje izvedbom potpuno prate kriterije osnovne klase brendiranih zvučnika u samostalnoj prodaji.

Na kraju, niti sama završna obrada – vinilni finiš, ovdje u prilično uspjeloj imitaciji svijetlog hrasta – ne odaje dojam krajnje jeftinoće. Dapače, svojevrsna tekstura tog umjetnog furnira koja se može osjetiti pod prstima, ipak odmiče ovaj proizvod od krajnje rudimentarnih uradaka.

UNDOK ili OKTIV

I kad se dotaknemo korisničkog iskustva s ovom Pureovom mini linijom, utisci su također prilično pozitivni. Kontrole na tijelu uređaja u dobroj su mjeri responzivne, iako su sve tipke i kontroleri pod rukom nepogrešivo plastični. Displej nije posljednja riječ tehnologije, no prilično je pregledan, sa solidno strukturiranim informacijama i preglednim fontom, dok je prikaz artworka u boji dovoljan da donese određenu količinu živosti pri pogledu na uređaj.

Daljinski upravljač nije onaj generičke vrste, iako nije niti neki vrhunski primjerak, no uistinu dobro funkcionira, a ima i, primjerice, zasebnu tipku kojom se mogu brzo mijenjati profili ekvilizacije. Kako je r iječ o uređaju spojenom na kućnu mrežu, Pure nam nudi i aplikaciju za upravljanje. Dapače – čak dvije.

Jedna se zove UNDOK, i već nam je otprije poznata, dok se – čini se sasvim nova – aplikacija imena OKTIV, jednako tako može upogoniti u svrhu reprodukcije internetskih radija i podcasta, vezu sa Spotify Connectom, sviranje datoteka s USB ulaza, te izbor aktivnih ulaza. Obje aplikacije dobro rade, a čini se da ih – zasad barem – najviše dijeli vizualni stil. Niti jedna, naime, ne omogućuje nekakva dublja podešavanja interne platforme VeniceX.

Čini se da će ulogu u implementaciji nekih budućih, novih i moćnijih hardverskosoftverskih platformi Pure uređaja preuzeti aplikacija OKTIV, ako smo dobro shvatili kontekst postojanja dvije aplikacije.

Svirka u prostoru aprecijacije

Kako onda uistinu svira taj specimen suvremenog audiouređaja u najosnovnijoj cjenovnoj klasi? Generalno – solidno. Koristili smo jedan CD album, kako bismo ispitali mogućnosti internog procesiranja signala u usporedbi s puno sposobnijom kombinacijom zasebnog CD playera i DAC-a, spojenom na AUX ulaz. Radi se o izdanju kultne kompanije Chesky Records, kompilaciji snimaka američkog gitarista Johna Pizzarellija, pod imenom “One Night With You” iz 1996. godine. Zvučna slika iz Pureova slot-in reproduktora pomalo nas je asocirala na iskustva koja smo stjecali s jednim od prvih relativno kvalitetnih setupa, tamo negdje prije četvrt stoljeća (Sony/Marantz/KEF), otprilike nekoliko godina nakon izlaska navedenog albuma – zvuk je bio jasan i čist, no nedostajalo mu je supstancijalnosti, te je stoga ostavljao pomalo neuvjerljiv dojam. Utisak koji je sustav ostavio u samostalnoj izvedbi, dakle, ne više od solidnog, i ne mora nužno biti loša vijest za Pureovu liniju.

Dapače, u okvirima prosječne dnevne sobe, i Spotify, i internetski radio, i DAB+, i ugrađeni CD svirač, donijet će puno glazbene radosti. No ono što nam se učinilo važno jest činjenica da će se onaj potencijalni korisnik koji skupi teško stečenih petstotinjak eura i u loži u t aj e stetski pogođen sustav, moći pouzdati u racionalnu opciju da nadogradi svoj sustav nekim sposobnijim ulaznim uređajem, i dobije jasno zamjetljive benefite od tog poteza.

Naime, izvedba koju smo dobili od kvalitetnijeg izvora zvuka, preko linijskog ulaza, bila je u velikoj mjeri moćnija i homogenija. To bi značilo da su i interno Pureovo pojačalo snage (unatoč tome što su ga u tvrtki potpuno zanemarili u promotivnim materijalima), i priloženi zvučnici prilično sposobne zvjerke, koje – čini se – u nekoj mjeri sputavaju mogućnosti Frontierove digitalne platforme. Posebno se to odnosi, izgleda, na zvučnike, koji su pritom uspjeli zasvirati vrlo moćno i autoritativno, dovoljno da uistinu uživamo u glazbenoj predstavi. U smislu potencijalne nadogradnje prvo nam pada na pamet, dakako, neki suvremeniji, moćniji i ne nužno skup streamer, koji može svirati glazbene servise u lossless kvaliteti. Većina čitatelja ovog članka zna otprilike na što mislimo, a ostalima ćemo reći kako mislimo na uređaje iz ponude WiiMa.

Nedostatak HDMI ARC ulaza na Classic Stereo sustavu daleko je veći problem za Pure, jer će se ovakav uređaj u prvom redu kupovati za potrebe integracije u zabavni sustav dnevne sobe, odnosno u simbiozu s televizorom. Naravno, tu je optički ulaz, pa takvi ipak neće ostati u potpunosti na cjedilu, no svejedno tu Pure gubi bodove.

No u konačn ici, ako sve navedeno stavimo u kontekst cijene koju Pure traži za Classic Stereo, čini nam se da ova linija ipak zaslužuje nagradu Best buy. Njezin potencijal za buduće nadogradnje u svakom slučaju nosi puno od tog statusa, dok je za ocjenu samostalnih dosega ove linije možda dovoljno povući paralelu s gore spomenutim sustavom, iz vremena kojeg se većina naših čitatelja barem maglovito sjeća.

Taj je sustav koštao nešto manje u apsolutnom iznosu (točnije, nešto manje od tadašnjih 1.000 DEM), no za objektivnu usporedbu, moraju se uzeti u obzir usklađene tržišne vrijednosti, odnosno stopu inflacije koja je u tih 25 godina kumulativno narasla otprilike 75%.

Ta računica znači da danas, u odnosu na navedeno vrijeme i tadašnju ponudu na tržištu, možemo za značajno manju cijenu dobiti nezanemarivo veću vrijednost – ne samo nešto više zvučnog performansa, nego i daljinski upravljač, DAB+ radio, internetski radio, digitalnu povezivost s ulaznim komponentama te (barem) jedan podržani glazbeni servis.

Zar to nije objektivni dokaz napretka?

Smatramo stoga da je kumulacija tražene cijene u odnosu na dobivenu funkcionalnost, uz sasvim realnu mogućnost unapređenja kvalitete, u slučaju Pureova sustava Classic Stereo, bez sumnje, relevantna za laskavu titulu Best buy.