Onkyo Icon A-50 – Povratak samuraja – BUG recenzija

ONKYO ICON A-50

nkyo je jedna od onih japanskih audio-kompanija s počecima u praktički predindustrijskom razdoblju, a pritom pripada i još užem krugu onih čiji se proizvodi i dan-danas mogu nabaviti na tržištu. Taj je uspjeh utoliko relevantniji s obzirom na činjenicu kako je tvrtka u pravilu bila orijentirana na najšire slojeve tržišta, tj. nudila je kupcima pristupačne uređaje. To pak znači da su morali proizvoditi i prodavati svoje uređaje u velikom broju primjeraka kako bi, sukladno tržišnoj strategiji, uopće opstali na tržištu. To nikako ne može biti jednostavan zadatak, pa je i Onkyo posljednjih godina bilježio razdoblje prilično nestabilnog življenja, uzrokovano u prvom redu pojavom i zastrašujućim rastom kineskog industrijskog behemota.

Tako ih je slijed događaja 2022. godine doveo čak i do bankrota, unatoč tome što smo i u tom razdoblju mogli izbrojiti nekoliko njihovih vrlo uspješnih uređaja. No, kako to u tim visokim poslovnim sferama biva, brend Onkyo bio je očito suviše snažan u okvirima ciljne skupine a da bi svjetskom kapitalu uopće palo na pamet dozvoliti nestajanje tvrtke s tržišta. Tako je i bilo – japanska tvrtka praktički instantno je po bankrotu ukalupljena u okvire Premium Audio Company, ogranak američke multinacionalke Voxx.
Dapače, konglomerat je odmah investirao u uspostavu modernog tehnološkog razvojnog centra u Osaki, gdje je više od 50 dugogodišnjih Onkyovih inženjera zaduženo za razvoj elektroničke potpore za brojne Voxxove robne marke. Međutim, proizvodnja sastavnih dijelova za druge marke nije bila isključiva namjera novog vodstva. Najavljeno je tako više serija novih Onkyo proizvoda, primjerice serija “Muse”, modernih integriranih pojačala temeljenih na pojačalima snage u D-klasi te, naravno, s funkcijama mrežne reprodukcije.

No, najzanimljivija karta u tom novom Onkyo špilu jest serija premijskih uređaja u vidu nove Icon serije, koja bi nakon duljeg vremena trebala ponuditi tržištu stereo-komponente s oznakom Onkyo smještene u nešto višu kvalitativnu, odnosno cjenovnu klasu. Upravo pripadnika te hijerarhijski najekskluzivnije serije iz aktualnog Onkyo kataloga danas imamo na testu, s obzirom na to da se ona zapravo prva pojavila na tržištu.

Riječ je o jedinom integriranom pojačalu iz navedene linije, uređaju oznake Onkyo Icon A-50.

Nova ikona

Premijski status Icona A-50 jasan je već na prvi pogled. Masivna prednja ploča uređaja izrađena je od ekstrudiranog aluminija debljine 5 milimetara, dok je čvrstoća šasije iznimna zahvaljujući posebnoj konstrukcijskoj tehnici kućišta koju Onkyo naziva “oval chassis” (ovalna šasija). Vrlo je pohvalno i što je gornja ploča obilato opremljena otvorima za hlađenje – naime, Icon A-50 predstavnik je uređaja izgrađenih od klasičnih izlaznih tranzistora u A/B klasi, danas sve rjeđih u nižem ili srednjem tržišnom razredu. Kad na sve ovo dodamo i težinu uređaja od nemalih 10,6 kg, više je nego suptilno naznačeno kako se Onkyo ne misli tako lako odreći vlastite tradicije iz zlatnog doba japanske audio-industrije. Impresivan dojam klasičnog uređaja posebno se tiče srebrnog finiša prednje ploče, kakvu smo dobili na test.

No, taj dojam plemenitog uređaja nastavlja se uz, pomalo iznenađujuće, vrlo prisutan suvremeni otisak. To se tiče vrlo čiste funkcionalne dimenzije prednje ploče, jer, za razliku od uređaja posljednjih japanskih audio-dinosaura (Luxman, Accuphase), Icon A-50 kao da se više priklonio skandinavskoj ergonomiji. Umjesto setova mehaničkih prekidača i potenciometara, ovdje ćemo naći samo pet kontrola preko kojih možemo komunicirati s uređajem, od kojih je jedna standby tipka.

Od ostale četiri prvo ćemo zamijetiti dva okretna gumba, od kojih je jedan veliki i centralno smješten potenciometar za glasnoću, dok je drugi, manji, okretni preklopnik za izbor ulaza. Potenciometar je vrlo zanimljiv jer je u njemu smješten LCD ekran, na kojem se nalazi animirana, grafički izvedena linija koja pokazuje razinu zvuka. Pretpostavljamo da to ostavlja mogućnost da se putem nekog budućeg updatea omogući prikaz glasnoće u numeričkoj vrijednosti, što bi bilo još korisnije.

Druge dvije funkcijske tipke isto su tako zanimljive. Jedna je preklopnik, izveden putem nostalgičnog kromiranog prekidača, kojim se može izabrati “Direct” status zvuka, odnosno zaobilaženje tonskih kontrola. Posljednja upravljačka funkcija Icona A-50 baš je onakva kakvu bismo očekivali od tehnološki naprednog uređaja – tipka “My input”, s kojom su povezane četiri LED-ice na prednjoj ploči, služi konfiguriranju različitih profila zvuka na različitim ulazima.

Ostala su nam za prijaviti još dva priključka s prednje strane uređaja – pri dnu lijeve strane smjestio se 6,35 mm izlaz za slušalice, jer Onkyo očito nije jedna od onih tvrtki koja bi “zaboravila” kako je njihov uređaj istovremeno i izvor zvuka. Drugi je priključak još zanimljiviji – riječ je o ulazu za priloženi mikrofon, koji je dio sustava Dirac kalibracije zvuka. Već ovaj detalj boljem poznavatelju odmah daje do znanja kako istaknuta cijena uređaja više i ne mora biti tako visoka kako je možda u početku izgledala.

Dodajmo da je, uz spomenutu srebrnu boju, Icon A-50 moguće dobiti i u praktičnijem, no jednako elegantnom crnom finišu. Ako impresivnom vizualnom dojmu dodamo i osjećaj mehaničke pouzdanosti koji ostavljaju fizičke kontrole, te fluidnost gumba za regulaciju glasnoće, možemo reći kako kompletna struktura ovog uređaja odiše luksuzom starog kova, no bez funkcionalnih kompromisa koji bi mogli umanjiti interes suvremenog kupca. Jako dobro, nema što.

Što smo ono imali? Digitalizacija, vinilizacija…

S obzirom na profil uređaja, nismo baš ni sumnjali kako bi Onkyo mogao učiniti neke propuste po pitanju povezivosti. Naravno da je tu obligatni HDMI Arc, bez kojeg se današnja audio-komponenta praktički ne može zamisliti. Što se tiče ostalih konekcija, nitko ne bi trebao biti posebno zakinut – tu su digitalni koaksijalni te optički ulaz, kao i USB-A za reprodukciju datoteka s vanjske memorije. Rezolucija koju Icon A-50 može primiti putem ovih ulaza ide do 96 kHz/24 bita, dok maksimalni bitrate koji uređaj interno može obraditi ide pak do vrhunskih 768 kHz/32 bita (PCM), odnosno DSD do 512. No za to su zaduženi mrežni signalni kolovozi, infrastrukturu kojih održavaju dvije WiFi antene i klasični LAN port. Jednako je dobra situacija s analognim ulazima, jer uz tri klasična linijska RCA ulaza Icon A-50 ima i jedan phono ulaz, koji je osposobljen za prihvat ne  samo MM, nego i MC  zvučnica,  a to će se mnogima u eri “vinil ne obnove” svidjeti.

Zanimljivo je kako je IEC pri ključak izveden sa samo dva  izvoda, bez obzira na to što je  riječ o klasičnom solid-state izlaznom pojačalu. To baš nije idealno, jer je poznato kako ne dostatak uzemljenja u ovakvoj  kumulativnoj situaciji (izlazni  tranzistori, digitalni ulazi) može prouzročiti probleme s jitterom u digitalnoj domeni. Uz to, kao manji nedostatak možemo navesti i to što se zvučnički terminali čine pomalo poddimenzioniranima u odnosu na premijski status pojačala.

No, čini se da postoji jedna funkcija za koju bismo čak mogli navesti kako je riječ o podbačaju. Naime, od izlaznih opcija na raspolaganju nam je isključivo pre-out izlaz, koji prema službenoj dokumentaciji propušta signal u punom opsegu (full-range), odnosno očito je zamišljen u funkciji dodavanja izlaznog pojačala snage. S druge strane, od klasičnog sub-out izlaza, koji bi, dakle, bio vezan uz opcije sub-managementa s obzirom na podršku za Diracov sustav – nema ni traga.

Dodajmo ovom poglavlju još spomen dodatne opreme koja dolazi uz pojačalo – vrlo solidan daljinski upravljač oznake RC-9915 te, naravno, klasični Diracov omnidirekcijski mikrofon.

Borba protiv visokofrekventnog šuma

Prilikom inicijalnog predstavljanja uređaja, kuloari audio-entuzijasta brujali su o povratku poznatog imena u tržišnu arenu. Čini se da je pritom najviše kontroverze oko Icona A-50 izazvao službeni podatak iz specifikacije o nazivnoj snazi uređaja, uz nešto neoficijelnih fotografija interne arhitekture. Naime, Onkyo je službeno specificirao pojačalo na impresivnih 110 W po kanalu pri 8 Ω, uz svega 0,08% izobličenja, dok su neslužbene fotografije pokazivale kako se radi o paru izlaznih Sankena.

Ipak, izgleda da je rješenje te mini-kontroverze bilo poprilično prozaično – vjerojatno je sudionicima iste promakla Onkyova promotivna poruka, koja navodi kako Icon A-50 implementira nešto manje čestu, no u principu i nadalje tradicionalnu topologiju pojačanja u tri stupnja, poznatiju pod nazivom three-stage Inverted Darlington. Ona podrazumijeva trojac izlaznih tranzistora u svojevrsnoj “obrnutoj” konfiguraciji, koji, uz umješnu inženjersku podlogu i dobru kvalitetu korištenih elektroničkih elemenata, može pružiti iznimno visoko strujno pojačanje uz niske izlazne impedancije i distorzije signala.

Kako bi se održao integritet signala, tvrtka poručuje da oni teku kroz debelu bakrenu sabirnicu (copper bus bar), kojoj je namjena smanjiti otpor protoku impulsa. Napajanje se pak oslanja na solidan mrežni trafo te izlazne kondenzatore kapaciteta po 10.000 µF, razvijene ekskluzivno za Onkyo. U konačnici, čini se kako je Icon A-50 apsolutno sposoban držati na uzdi i poprilično zahtjevne zvučnike, barem dok ne pričamo o mamutskim konstrukcijama koje nemaju nikakve veze s pristupačnim integriranim pojačalom.
Digitalno srce Icona A-50 dotle kuca u ritmu vrlo cijenjenog AKM-ovog AK4452 DAC čipa. On je sposoban za reprodukciju u vrlo visokom bitrateu od 768 kHz/32 bita što se tiče PCM kodiranja, a podržava i DSD format do maksimalnih 512. No, kako smo napomenuli, maksimalne rezolucije rezervirane su za digitalne signale iz mrežnog konteksta.

Uz ove temeljne gradivne dijelove svog uređaja, Onkyo svesrdno reklamira i patentirani DIDRC (Dynamic Intermodulation Distortion Reduction Circuitry) sklop. Potreba za njime objašnjava se činjenicom kako digitalni izvori signala generiraju značajnu količinu šuma u ultraviselokim frekvencijskim pojasima, koji može interferirati s analognim signalom i stvoriti intermodulacijska izobličenja. Onkyov DIDRC sklop tu uskače kao rješenje – radi se o diskretnom sklopu u analognom filtru DAC-a, koji “reže” taj visokofrekventni šum i tako, u perspektivi, osigurava prirodniji (“analogniji”) izlazni signal. Moramo priznati kako bismo bili zadovoljniji da u tu svrhu ipak postoji i regularni izvod uzemljenja, bez obzira na ovo visokotehnološko rješenje.

Aplikacija i kalibracija

No, s obzirom na to da je Icon A-50 proizvod aktualnog audio-trenutka, hardver je samo pola priče. Druga polovica otpada na softversko iskustvo, a Onkyo koristi vlastitu mobilnu aplikaciju pod nazivom Onkyo Controller. Putem nje možete upravljati postavkama uređaja, prebacivati ulaze i pretraživati mrežne sadržaje. Podržano je mnoštvo mrežnih servisa, pa su tako na listi Spotify Connect, TIDAL Connect, Qobuz Connect, Amazon Music, Qplay te TuneIn agregator radijskih web-posta ja. Za razliku od nekih drugih rješenja, ovdje će i korisnici AirPlay 2, kao i Google-cast (Chromecast) platformi, doći na svoje, a postoji i Roonm Ready certifikat. Softver radi brzo i stabilno, no ergonomski je prilično konfuzan, pa se nadamo da će doći vrijeme da se Onkyo obnovi i s poboljšanim iskustvom upravljanja mrežnom podrškom.

Međutim, ono što Icon A-50 izdvaja od većeg dijela konkurencije, barem što se tiče tradicionalnih solid-state uređaja u pripadajućoj cjenovnoj klasi, jest integracija Dirac Live sustava, koji je ovdje deklariran u verziji koja se naziva “Room Correction Suite Stereo”. Uređaj, naime, dolazi s limitiranom licencom koja je u mogućnosti utjecati na inače kritično frekvencijsko područje u rasponu od 20 do 500 Hz u stereo (2.0) konfiguraciji. Moguće je, naravno, dokupiti i punu licencu, odnosno mogućnost automatske korekcije punog frekvencijskog opsega. Ovaj sustav u mogućnosti je sasvim pouzdano riješiti probleme sobne akustike (čemu smo se već prethodno uvjerili), a radi tako što mjeri odziv prostora u kojem je uređaj smješten, a zatim naprednim algoritmima korigira i frekvencijski i impulsni odziv (tj. i magnitudu i fazu).

No, postoji začkoljica. Pomalo je nevjerojatna činjenica da Icon A-50 nema posvećeni sub-out izlaz, odnosno onaj na kojem bi se dala korisnički podesiti rezna frekvencija između subwoofera i glavnih zvučnika. Pre-out izlaz, ponavljamo, propušta isključivo signal punog opsega. Tako funkcionalnost u kojoj je inače automatska kalibracija prostora upravo najznačajniji faktor, koji u tom području može radikalno utjecati na performans, odnosno sub-management u pravom smislu riječi, jednostavno ne postoji? Neobično je riječ koju bi ovdje trebalo shvatiti praktički kao eufemizam.

Čvrstoća japanskog minimalizma

Što se tiče prijepora o tehnološkoj strukturi izlaznog pojačala, zaključili smo kako ona trostupanjska «Inverted Darlington» topologija uistinu nudi solidnu strujnu rezervu zvučničkim driverima svih kutija koje smo imali pri ruci prilikom testa. Tako je bas bio čvrst, dubok i slojevit, uz munjevit odziv bez imalo gubitka daha, bez obzira na to što nijedna zvučnička konstrukcija koju smo tjerali nije bila osobito zahtjevna. No, u realnim okvirima, s obzirom na tržišnu klasu, rekli bismo da potencijalni kupac Icona A-50 može relaksirano pristupiti izboru zvučnika po vlastitom nahođenju, osim ako nije u nasljedstvo dobio nekakve klasične full-range ribbon dizajne koji u radu padaju na rub kratkog spoja. Što se tiče ostatka spektra, vokali su bili živi i prisutni, a visoki spektar jasan, fokusiran i prozračan. Nikakvih primjedbi nismo našli ni ovdje, naravno, uzevši u obzir cjenovnu klasu uređaja – jasno da tu nije bila riječ o zapanjujuće rezolutnom i transparentnom uvidu u svaku kodu zvučnog zapisa, kakvim nas mogu obasuti vrhunski high-end uređaji u tretiranim prostorijama.

No, učinilo nam se kako je krajnji zvučni potpis Icona A-50, na naše iznenađenje, više blizak minimalističkim amplifikacijskim ustrojima nego modernim konstrukcijama kakva ovaj uređaj zapravo jest – unatoč svim tehnološkim resursima kojima je Onkyo opremljen, zvuk koji isporučuje kao da nije bio opterećen nijednim od tih podsustava, u smislu nekog utjecaja ili bojanja zvuka vlastitom prisutnošću.

Na kraju, ipak obrat – započeli smo kalibraciju Dirac sustavom uz nešto rezignacije, no i tu nam se raspoloženje ubrzo popravilo. Ovaj je sustav još jednom dokazao kako su njegovi algoritmi među najboljima na tržištu. Iako razni proizvođači nude svoje sustave automatske korekcije sobne akustike, Dirac je jedan od dva koji, prema našem iskustvu, nude najbolje rezultate (drugi je Lyngdorf).

Iako smo test započeli s “Direct” preklopnikom uključenim na anuliranje tonskih kontrola, kako bismo i inače tretirali svako malo ozbiljnije audio-pojačalo, nakon odabira jednog od tri ponuđena Dirac profila više se nismo imali potrebe vraćati klasičnoj “wire with gain” filozofiji, jer su naši zvučnici jednostavno nudili nešto više ispravnih zvučnih informacija uz primjenu Diracom “ispeglanih” sobnih anomalija, kakve postoje u praktički svakoj prostoriji, pa tako i u našoj.

Mikrofon i Sveto trojstvo

Uz sve to, čini se kako Dirac korekcija može blagotvorno djelovati i na zvučnu pozornicu, uz pojavu jasnih naznaka dubinske perspektive na pojedinim snimkama. To je postalo očigledno na kultnoj snimci albuma “The Trinity Session” (1988. godina) kanadskog alt-country benda Cowboy Junkies, koja je nastala pomalo kao eksperiment njihovog “kućnog” tonskog snimatelja Petera Moorea. Igranje s Calrec Ambisonic mikrofonom, koji su skupina i njihov tonski inženjer koristili na prvom albumu grupe (“Whites Off Earth Now”), tom je prilikom doseglo u samom početku možda i neslućenu razinu ambijentalnosti snimke.

U akustički iznimno upečatljivom prostoru crkve Sv. Trojstva u njihovu matičnom Torontu, koncept snimanja iz jedne točke dosegao je, čini se, točku zenita – čak su i za kvalitetu zvuka poslovično nezainteresirani širi glazbeni krugovi jasno mogli osjetiti posebnu i vrlo prisutnu atmosferu unutrašnjosti crkve, koja kao da je naprosto emanirala iz fizičkih predmeta – uređaja za reprodukciju zvuka, vinilnih utora ili pitova kompaktdiskova – udaljenih tisućama kilometara od mjesta gdje su ti zvukovi nastali.

Ta je snimka osigurala svojevrsnu besmrtnost ovoj glazbenoj skupini, kako po pitanju tehničkog aspekta, tako i u smislu umjetničkog. Dapače, smatramo kako je uspjeh tehnološkog umijeća pri snimanju albuma zapravo, na neki način, postao čak i uteg čistoj i nepatvorenoj ljepoti glazbenih dosega koji su tom prilikom postignuti, primjerice u obradi Hank Williamsove “I’m So Lonesome I Could Cry”. Mi bismo rekli kako je čak i više od tehnološki vjerno prenesene atmosfere sakralnog objekta upravo vokalna prezentacija Margo Timmins ona spona koja povezuje umješno realiziranu snimku sastava s duboko osobnim, gotovo izvantjelesnim dimenzijama glazbene umjetnosti.

No, kako je ovdje riječ o recenziji jednog uređaja za reprodukciju glazbe, izgleda da nema druge nego da se i sami pridružimo dugačkom nizu uradaka koji su tijekom vremena banalizirali ovaj album, spominjući ga u kontekstu test-snimke za razne audiosustave (što je sudbina koju je doživio, primjerice, i Donald Fagenov “The Nightfly”).

Bilo kako bilo, moramo priznati kako je utjecaj Dirac korekcije akustike očito približio snimku još bliže zamišljenom idealu u odnosu na netretirani signal. S tim na umu, teško je ne preporučiti Onkyov Icon A-50.

Bez obzira na to što aplikacija za upravljanje i nije ergonomski savršena, a zbog nepotrebnog propusta ovaj uređaj neće biti funkcionalan onima koji žele upogoniti izvrsnu 2.1 konfiguraciju zvučnika, odnos cijene koštanja i mogućih akustičkih rezultata vrlo je dobar, čak i u pomalo neočekivanoj mjeri. Kad na to dodamo vrlo kvalitetnu fizičku izvedbu te brojne funkcionalne mogućnosti (HDMI, streamer, MM/MC), čini se kako bi Icon A-50 mogao biti jedan od glavnih tvrtkinih aduta u povratničkom pohodu na vrh.

Zaželjet ćemo im sreću u tome, jer ovako realiziran uređaj svakako zaslužuje svoje mjesto na tržištu.