Novi Esoteric mastering centar – odlično postaje savršeno

Nadamo se da će snažna veza s glazbom koju ESOTERIC donosi, biti na cjeloživotni ponos i još dublje uvažavanje vlasnicima zbog posjedovanja zbirke umjetničkih djela. S Esoteric Masteringom, daljnje istraživanje dubokog svijeta glazbenih remek-djela tek počinje.

Gustav Mahler

Gustav Mahler  (7. srpnja 1860., Kaliště, Češka – 18. svibnja 1911., Beč, Austrija)

Austrijski skladatelji i dirigent židovskog podrijetla pripada kasnom romantizmu, a poznatija djela su II. Simfonija „Uskrsnuća#, IV. I V. simfonija, VIII: simfonija “Tisuće” kao i ciklusi solo popijevaka. Glazbu su više cijenili kolege Druge bečke škole – Arnold Schönberg, Alban Berg i Anton Webern, nadahnjivali se mnogi skladatelji 20. stoljeća – npr. Dmitrij Šostakovič i Benjamin Britten. U njegovu čast i slavu u Beču je 1955. utemeljeno i Međunarodno društvo „Gustav Mahler“.

Rodio se kao drugo od 14. djece, od šeste godine uči glasovir, s 15. godina kreće na Bečki konzervatorij gdje mu predaje Anton Bruckner, a uz glazbu studira povijest i filozofiju. Podučava glazbu, a skladba Das klagende Lied ulazi na natjecanje čijim žirijem predsjedava Johannes Brahms.

Godine 1880. kreće briljantna dirigentska karijera: kazalište u Bad Hallu; 1881. godine u Ljubljani; 1882. u Olomoucu; 1883. u Beču; 1883. u Kasselu; 1885. u Pragu; 1886. u Leipzigu  te 1888. u Budimpešti. Wagnerov operni ciklus Prsten Nibelunga preuzeo je 1887. čvrsto uspostavljajući reputaciju i kod kritike i publike.

Impresionira dirigiranjem komične opere Die Drei Pintos Carla Marie von Webera, a Brahms se divi njegovoj izvedbi Mozartove opere Don Giovanni. Između 1891. i 1897. revidira Simfoniju br. 1, piše Simfoniju br. 2, skicira Simfoniu br. 3 i piše pjesme iz zbirke Lieder aus des Knaben Wunderhorn (Dječakov čarobni rog).

Od 1897. vodi Bečku državnu operu, kad prelazi na katoličanstvo je na tom „carskom“ položaju nisu mogli biti Židovi.  U Beču transformira repertoar i podiže umjetničke standarde.

U ožujku 1902. ženi se 20 godina mlađom Almom Schindler (1879. – 1964.) s kojom ima dvije kćeri  Mariu Annu (koja umire od difterije u dobi od 5 godina) i Annu.

Iz Beča odlazi u njujoršku opernu kuću Metropolitan, gdje dirigira jednu sezonu. Istovremeno, brak mu zalazi u krizu zbog nevjere supruge Alme.

Preuzima mjesto šefa-dirigenta Njujorškog filharmonijskog orkestra, gdje dovršava Das Lied von der Erde (Pjesma o zemlji), i Devetu simfoniju, koja će ostati njegovim posljednjim dovršenim djelom. U veljači 1911., tijekom duge i zahtjevne sezone, Mahler u New Yorku obolijeva od streptokokne infekcije i svoj posljednji koncert dirigira u groznici. Povratkom u Europu, vode ga u Pariz gdje je upravo bio razvijen novi serum. Na vlastiti ga zahtjev voze natrag u gdje, shrvan bolešću, umire 18. svibnja 1911. u dobi od 50 godina, ostavljajući svoju Desetu simfoniju nedovršenom.

Nakon izvedbe 2. simfonije u Beču (1897.) i 8. simfonije u Münchenu (1910.), glazba koju je nakon toga skladao nije izvođena za njegova života.

Tužnu sudbonu najbolje je oslikao sam Mahler: „Ja sam triput beskućnik: kao Čeh u Austriji, kao Austrijanac među Nijemcima i kao Židov u cijelom svijetu. Svugdje uljez, nigdje dobrodošao.“

Ludwig van Beethoven

Ludwig van Beethoven (Bonn, kneževina Svetog Rimskog Carstva, 16. prosinca 1770. – 26. ožujka 1827., Beč, Austrija) je bio njemački pijanist i skladatelj koji se smatra jednim od najvećih glazbenih genija svih vremena. Njegove inovativne skladbe kombinirale su vokale i instrumente, proširujući opseg sonata, simfonija, koncerata i kvarteta. On je ključna tranzicijska figura koja povezuje klasično i romantično doba zapadne glazbe.

Beethovenov osobni život obilježila je borba protiv gubitka sluha, a neka od najvažnijih djela nastala su tijekom posljednjih 10 godina njegova života, kad je već bio potpuno gluh. Preminuo je u 56. godini života.

Sa sedam godina je održao svoj prvi koncert i tada je proglašen „čudom od djeteta“. Postao je poznat kao virtuoz na klaviru a svirao je i orgulje i violinu. Premda u početku prilično prosperitetna, smrću njegova djeda 1773. i padom njegovog oca u alkoholizam, obitelj Beethoven je postajala sve siromašnija. Do 11. godine Beethoven je morao napustiti školu; sa 18 godina bio je hranitelj obitelji.

Nakon preseljenja 1792. u Beč, njegov talent i vizionarski duh ga je doveo do najviših krugova Habzburške monarhije. Beethoven je bio majstor kako za solo klavirsku glazbu, tako i za komerne sastave, simfonije i opere.

Peta simfonija – danas poznata i kao „Sudbinska” – spada među njegova najpoznatija djela. Kada je u Beču – nekadašnjem svjetskom centru klasične glazbe – u prosincu 1808. ta kompozicija premijerno izvedena, među prisutnima je vladalo negodovanje. Beethoven je bio dirigent i tada je imao 38 godina. Beethoven je u to vrijeme bio prvi glazbenik koji nije radio po narudžbi, za razliku od Haydna ili Mozarta, koji su svoju muziku skladali za crkvu i plemstvo. Na taj je način glazba izišla iz bogatih domova i postala dostupna široj javnosti.

Od 27. godine Beethoven počinje gubiti sluh, sa 48 je potpuno gluh i pati od tinitusa, što ga nije spriječilo da nastavi sa skladanjem.

Od 1803. do 1812. je njegovo “srednje” ili “herojsko” razdoblje, u kojem je skladao svoju jedinu operu, šest simfonija, četiri solo koncerta, pet gudačkih kvarteta, šest gudačkih sonata, sedam klavirskih sonata, pet setova klavirskih varijacija, četiri uvertire, četiri trija, dva seksteta i 72 pjesme. Najpoznatije među njima bile su opsjednuta Mjesečeva sonata, simfonije br. 3. – 8., Kreutzerova violinska sonata i „Fidelio“, Beethovenova jedina opera.

Imao je i financijskih problema, no neki pripadnici tadašnjeg plemstva, koji su voljeli njegovu glazbu, su ga podržavali. Godine 1824. je završio 9. simfoniju, danas poznatu po zborskom finalu posljednjeg stavka – „Odi radosti”. Kada je izvedena, 7. svibnja 1824. Beethoven više nije bio u stanju čuti ovacije i gromoglasan aplauz jer je već bio gluh. Instrumentalna verzija Ode radosti je od 1985. i himna Europske unije.

Neka od najpoznatijih djela su: Eroica: Symphony No. 3, 1804.; Symphony No. 5, 1804.; Fur Elise, 1810.; Symphony No. 7, 1813.; Missa Solemnis, 1824.; Symphony No. 9, 1824. (zborsko finale, s četiri vokalna solista i zborom koji pjeva riječi pjesme Friedricha Schillera “Oda radosti”); String Quartet No. 14, 1826., izvodi se oko 40 minuta a sadrži sedam povezanih stavaka odsviranih bez pauze.

Sir Edward Elgar

Sir Edward Elgar, engleski skladatelj (2. lipnja 1857., Broadheath, Ujedinjeno Kraljevstvo  –  23. veljače 1934., Worcester, Ujedinjeno Kraljevstvo).

Jedan od najpoznatijih i najznačajnijih engleskih skladatelja u razdoblju kasnoga romantizma. Nije se nadahnjivao folklorom ili prošlošću, već se oslanjao na osobno iskustvo i uzore posebno Schumanna, Brahmsa, Liszta, Wagnera i Richarda Straussa. Uglavnom samouk, naučio je svirati glasovir, violinu i fagot, a kao dirigent zborova i amaterskih orkestara svladao je tehniku vokalnog i orkestralnog sloga. Smatraju ga majstorom orkestracije, a njegova su djela i danas dijelom standardnoga programa uglednih svjetskih orkestara. Ugled je geadio postupno ponajprije oratorijskim, a zatim i brojnim instrumentalnim djelima. Od 1897. smatraju ga dvorskim skladateljem: plemićki mu je naslov dodijeljen 1904., a dvadeset godina poslije i službeno je bio proglašen ravnateljem Kraljevske glazbe (Master of the Kings Music).

1880. – 1882. boravi u Parizu i Leipzigu gdje sluša Camillea Saint-Saënsa na orguljama i vrhunske orkestre s djelima Schumanna, ali i Brahmsa, Wagnera i Antona Rubinsteina.

U crkvi sv. Jurja, od 1885. zamjenjuje oca kao orguljaš, a 8 godina starija Carolina Alice Roberts postaje učenica violine i velika ljubav. Roditelji su je razbaštinili, a ona je ostala Elgarova vjerna pomoćnica i kritičarka do zadnjeg dana.

Sele u London, a Elgar se posvećuje skladanju – priznanja stižu za kantate Crni vitez i Kralj Olaf te oratorij Svjetlo života, ali tek 1899. sa skladbom Varijacije na originalnu temu (koju zbog zagonetne teme zovu Enigma-varijacijama) i oratorijem Gerontijev san postiže veliki uspjeh i popularnost. Plemićki naslov dodijeljen mu je 1904. godine, a uskoro postaje

profesorom Sveučilišta u Birminghamu i član uglednoga londonskoga kluba Garrick, u kojem su se okupljali mnogi poznati pisci, glumci, umjetnici i pravnici.

Prije i tijekom Prvoga svjetskoga rata Elgar je skladao nekoliko izrazito domoljubnih djela, 1918. dovršio je Sonatu za violinu i Gudački kvartet te započeo Klavirski kvintet i

Koncert za violončelo i orkestar. No te njegove skladbe, kao ni dvije simfonije ili Sonata za orgulje, nisu za njegova života ni približno ponovile uspjeh Koncerta za violinu i orkestar.

Nakon smrti voljene Alice (1920.) gotovo je sasvim izgubio volju za skladanjem. Nakon titule Master of the Kings Music, 1931. stječe plemićku titulu Baronet od Broadheatha, a dvije godine kasnije Viteza velikoga križa Kraljevskoga viktorijanskoga reda (engl. Knight Grand Cross of the Royal Victorian Order). Nažalost, 1933. mu je otkriven neoperabilni rak od posljedica kojega je i umro 23. veljače 1934. u dobi od 76 godina.

Najpoznatija djela su mu: Enigma-varijacije, Oratorij Gerontijev san, Pomp & Circumstance op. 39, Simfonija br. 1 u As-duru, Koncert za violinu i orkestar, Simfonija br. 2 u Es-duru, Koncert za violončelo i orkestar.