Esoteric Mastering – 3 nova SACD izdanja

Gustav Mahler

(7. srpnja 1860., Kalište, Češka – 18. svibnja 1911., Beč, Austrija) – austrijski skladatelj i dirigent židovskog podrijetla. Za života je bio jedan od vodećih orkestralnih i opernih dirigenata kao i jedan od najznačajnijih skladatelja kasnog romantizma, iako njegova glazba u glazbenim krugovima nikada nije bila potpuno prihvaćena dok je bio živ.

Mahler je rođen u Kalischtu (danas Kalište). Studirao je na Bečkom konzervatoriju i Sveučilištu u Beču, gdje je počeo dirigirati. Prvo veće dirigentsko mjesto dobio je 1883. u Kasselu. Godine 1885. preselio se u Prag, a 1886. u Leipzišku operu gdje mu je završetak Weberove Die drei Pintos (1888.) donio široku slavu. Bio je ravnatelj Kraljevske mađarske opere u Budimpešti 1888. – 1891. i šef dirigent Hamburg Stadttheatera 1891.– 1897. U to je vrijeme ravnao praizvedbama svojih Simfonija br. 1 (1889.) i br. 2 (1895.). Godine 1897. prešao je sa judaizma na rimokatolicizam i postao direktor bečkog Hofopera. Od 1903. sve više je putovao jer je dirigirao praizvedbama vlastitih djela, uključujući Simfonije br. 4 (1901.), br. 3 (1902.), br. 5 (1904.) i br. .6 (1906). Godine 1907. zaposlio se u Metropolitan operi u New Yorku, a 1909. u Newyorškoj filharmonijskoj operi, vrativši se ljeti u Europu, gdje je ravnao praizvedbama Simfonija br. 7 1908. i br. 8 1910. Njegova završna djela Simfonija br.9, Das Lied von der Erde i nepotpuna Simfonija br.10 izvedena su posthumno.

Supruga: Alma Mahler (vj. 1902.–1911.).

Iako je tek u posljednjih nekoliko godina svog života postigao planetaran uspjeh, danas su mnoga njegova djela, posebice njegove simfonije, kamen temeljac orkestralnog repertoara 20. stoljeća. Mahlerova djela prožimaju austrijsko-njemačku glazbenu tradiciju i modernizam 20. stoljeća te dijele duboku emocionalnu snagu i raspon koji su mu osigurali trajnu popularnost i veliki utjecaj.

Giuseppe Fortunino Francesco Verdi

(9. ili 10. listopada 1813. – 27. siječnja 1901.)

Veri je bio talijanski skladatelj najpoznatiji po svojim operama. Rođen je u blizini Busseta u provincijskoj obitelji umjerenog imovinskog stanja, stekavši glazbeno obrazovanje uz pomoć lokalnog pokrovitelja. Verdi je zavladao talijanskom opernom scenom nakon ere Gioachina Rossinija, Gaetana Donizettija i Vincenza Bellinija, čija su djela značajno utjecala na njega.

U svojim ranim operama Verdi je pokazao simpatije prema pokretu Risorgimento koji je tražio ujedinjenje Italije. Zbor “Va, pensiero” iz njegove rane opere Nabucco (1842.) i slični zborovi u kasnijim operama bili su uvelike u duhu pokreta za ujedinjenje, a sam je skladatelj postao cijenjen kao predstavnik tih ideala. Kao izrazito povučena osoba, Verdi se nije nastojao dodvoriti narodnim pokretima. Kako je postao profesionalno uspješan, uspio je smanjiti svoje operno opterećenje i nastojao se etablirati kao zemljoposjednik u svojoj rodnoj regiji. Svoj drugi vrhunac dostigao je 1871. operom Aida: ta je opera praizvedena 1871. u Kairu u povodu otvaranja Sueskoga kanala. U 73. godini života, Verdi je skladao Otella (1887.), a Falstaffa u osamdesetoj. S Verdijevih dvadeset i osam opera talijanska je romantička opera dosegnula vrhunac, a Verdija se i danas smatra jednim od najpopularnijih i najutjecajnijih opernih skladatelja svih vremena. Nakon uspjeha s Aidom, vraća se s tri kasna remek-djela: svojim Requiemom (1874.), te operama Otello (1887.) i Falstaff (1893.).

Njegove opere ostaju iznimno popularne, posebice tri vrhunca – Rigoletto, Il trovatore i La traviata.

Herbert von Karajan

Herbert von Karajan (Salzburg, Austrija, 5. travnja 1908. – Anif, Austrija, 16. srpnja 1989.), bio je austrijski dirigent, jedan od najznačajnijih u 20. stoljeću. Karajan je 35 godina vodio Orkestar berlinske Filharmonije, od 1954., kada je nasljedio Wilhelma Furtwänglera, do 1989. godine.

Karajanova je karijera doživjela veliki uzlet 1935. kada je imenovan najmlađim njemačkim Generalmusikdirektorom, te je nastupao kao gost u Bukureštu, Bruxellesu, Stockholmu, Amsterdamu i Parizu. Godine 1937., operom Fidelio, debitirao je s Berlinskom filharmonijom i Berlinskom državnom operom, te je postigao veliki uspjeh operom Tristan i Izolda. 1938., tu su izvedbu berlinski kritičari hvalili kao Das Wunder Karajan (čudesni Karajan). Kritika je ustvrdila da je Karajanov “uspjeh sa zahtjevnim Wagnerovim djelom Tristan i Izolda postavio ga uz Furtwänglera i de Sabatu”, tadašnje najveće njemačke operne dirigente.[11] Nakon što je iste godine potpisao ugovor s Deutsche Grammophonom, ostvario je prvu od brojnih snimki dirigirajući uvertiru Čarobne frule u Staatskapelle Berlin. 26. srpnja 1938., oženio se svojom prvom suprugom, operetnom pjevačicom Elmy Holgerloef. Razveli su se 1942.

Godine 1946., Karajan je izveo svoj prvi poratni koncert u Beču s Bečkom filharmonijom ali daljnje koncertne aktivnosti brane mu sovjetske okupacijske vlasti radi bivšeg članstva u Nacističkoj stranci. Tog ljeta anonimno je sudjelovao na Salzburškom festivalu, ali iduće godine dozvoljen mu je nastavak karijere.

Godine 1951. i 1952. dirigirao je u Bayreuth Festspielhausu. 1955. imenovan je doživotnim muzičkim direktorom u Berlinskoj filharmoniji, kao nasljednik Wilhelma Furtwänglera.

Karajan je igrao značajnu ulogu u razvoju izvornog digitalnog audio formata kompaktnog diska (CD). Iskoristio je svoj ugled za promociju nove tehnologije CD-a, te je bio nazočan i prvoj konferenciji za tisak na kojoj je predstavljen novi format. Maksimalni kapacitet prototipa CD-a bio je 60 minuta ali konačna je specifikacija povećala kapacitet na 74 minute, navodno, na Karajanovo inzistiranje, da bi na 1 CD mogla biti snimljena cijela Beethovenova deveta simfonija.[15] Philipsov inženjer i član društva Audio Engineering Society Kees Schouhamer Immink, poriče da je Beethovenova skladba imale veze s povećanjem kapaciteta. Godine 1980., von Karajan dirigirao je izvedbu prvu snimke koja će biti puštena u prodaju na kompaktnom disku: Alpske simfonije Richarda Straussa, u produkciji Deutsche Grammophona.

Kritika i obožavatelji suglasni su da je Herbert von Karajan posjedovao poseban dar u izvlačenju najljepših zvukova iz orkestra.

Karajanu su dodijeljene mnoge počasti i nagrade. 21. lipnja 1978. dodijeljen mu je počasni doktorat iz glazbe na Sveučilištu Oxford. Također, primio je “Médaille de Vermeil” u Parizu, zlatnu medalju Kraljevskog filharmonijskog društva (Royal Philharmonic Society) u Londonu, međunarodnu glazbenu nagradu UNESCO-a i dvije nagrade Gramophone za snimke Mahlerove 9. simfonije i cjelokupnih snimki Parsifala 1981. 2002. njemu u počast utemeljena je Glazbena nagrada Herbert von Karajan, prvi puta dodijeljena iduće godine Anni-Sophii Mutter, koja je 1977. debitirala s Karajanom.

izvor wikipedia

Johnny Hartman: Najveći pjevač kojeg nikada niste čuli

Johnny Hartman (John Maurice Hartman, 3. srpanj 1923., Houma, Louisiana, U.S.
– 15. rujan 1983. New York City, U.S.) bio je američki jazz pjevač poznat po svom bogatom baritonskom glasu i majstorskom izvođenju romantičnih balada, a najviše ga pamtimo po njegovom klasičnom zajedničkom albumu iz 1963. sa saksofonistom Johnom Coltraneom..

Rođen u Louisiani, ali odrastao u Chicagu, počeo je pjevati i svirati klavir s osam godina. Hartman je pohađao srednju glazbenu školu DuSable prije nego što je dobio stipendiju za Chicago Musical College. Pjevao je kao vojnik tijekom Drugog svjetskog rata, ali se prvi uspjeh dogodio se u rujnu 1946. kada je pobijedio na pjevačkom natjecanju i dobio jednotjedni angažman s Earlom Hinesom. Vidjevši potencijal u pjevaču, Hines ga je angažirao na sljedeću godinu. Nakon što se Hinesov orkestar raspao, Dizzy Gillespie pozvao je Hartmana da se pridruži njegovom velikom bendu 1948. tijekom osmotjednog turneje po Kaliforniji. Napustio je bend otprilike godinu dana kasnije, i kratko vrijeme radio s pijanistom Errollom Garnerom prije nego što je počeo samostalno svirati početkom 1950.
Nakon što je snimio nekoliko singlova s različitim orkestrima, Hartman je konačno 1955. objavio svoj prvi samostalni album, Songs From the Heart. Nakon dva slabo uspješna albuma, Hartman je 1963. dobio ponudu koja mu je promijenila karijeru – snimanje s Johnom Coltraneom. Saksofonist se vjerojatno sjećao Hartmana s koncerta koji su dijelili u kazalištu Apollo 1950.

Kako su 1970-e bile teške za pjevače koji su se držali pred-rock američke pjesmarice, Hartman se okrenuo sviranju u koktel barovima u New Yorku i Chicagu. Govoreći o svom pristupu interpretaciji pjesme, Hartman je rekao: „Pa, za mene je tekst priča, gotovo kao pričanje, pričanje priče nekome, pokušajte je učiniti uvjerljivom.“ Vraćajući se jazz combo formatu svojih ranijih albuma, Hartman je snimio Once in Every Life za Bee Hive, što mu je 1981. donijelo nominaciju za Grammyja za najboljeg muškog jazz vokala. Ubrzo nakon toga uslijedio je njegov posljednji album novo snimljenog materijala pod nazivom This One’s for Tedi kao posvetu njegovoj supruzi.

Početkom 1980-ih Hartman je održao nekoliko nastupa za jazz festivale, televiziju i radio prije nego što je podlegao raku pluća u dobi od šezdeset godina. Njegov ugled znatno je porastao 1995. godine kada je soundtrack za film Clinta Eastwooda Mostovi okruga Madison sadržavao sedam pjesama s tada rasprodanog albuma Bee Hive. S obnovljenim interesom javnosti za njegove duboke, romantično nabijene balade, sva glazba s Hartmanovih solo albuma i većina njegovih ranijih singlova ponovno su izdani. S obzirom na gotovo jednoglasne kritičke pohvale koje je Hartman dobio tijekom svog života, nesretno je što mu je veća popularnost uvijek izmicala.

Dr. Gregg Akkerman
Director of Jazz Studies and Commercial Music
USC Upstate