Esoteric novi SACD nosači zvuka

Giacomo Antonio Domenico Michele Secondo Maria Puccini

Giacomo Antonio Domenico Michele Secondo Maria Puccini (Lucca, 22. prosinca 1858. – Bruxelles, 29. studenog 1924.), talijanski skladatelj.

Nakon Verdija najugledniji talijanski operni skladatelj. Vlastiti posve individualni stil temeljio je na zanimljivoj kombinaciji elemenata opernoga izraza kasnoga romantizma i novih strujanja u realizmu ranoga 20. stoljeća. Svjetsku slavu stekao je operama Manon Lescaut, La Bohème, Tosca, Madame Butterfly i Turandot. Operom La Bohème dao je prototip talijanske opere lirsko-sentimentalnoga, građanskog karaktera na izmaku 19. stoljeća.

Svoje rano glazbeno obrazovanje duguje lokalnom svećeniku koji mu je davao satove klavira. Ipak, za poziv glazbenika se odlučio kada je u Pisi čuo Verdijevu Aidu. Zahvaljujući posredovanju jedne dvorske dame, majčine prijateljice, dvadesetogodišnji Puccini dobiva kraljičinu stipendiju. Živeći u Milanu s jednim bratom, upoznao se sa životom koji će kasnije prikazati u operi La Bohème.

Zahvaljujući operi Manon Lescaut, bio je u mogućnosti da u okolini rodne Lucce kupi zemlju i na njoj izgradi skromnu kuću, a kasnije i vilu u kojoj je proveo veći dio svog života.

Svjetsku slavu i veliko bogatstvo je stekao dvjema operama koje se ubrajaju među nekoliko najboljih opera ikada napisanih, a to su La Bohème i Tosca.

U Americi  sklada operu s temom Divljeg Zapada (Čedo Zapada, tal. La Fanciulla del West), koja sjajno prolazi u SAD-u (New York, Boston, Chicago) ali drugdje, posebno u Europi, nikada nije postala popularna.

Nakon povrataka u Italiju izbija rat, slijedi praizvedba opere Lastavica (La Rondine), a nakon selidbe u primorje sklada tri jednočinke – Plašt (tal. Il Tabarro), Sestra Angelica (tal. Suor Angelica) i Gianni Schicchi (jedina njegova komična opera).

Odlučuje skladati velebnu, raskošnu operu, veličanstveni spektakl, pa nastaje Turandot čija se radnja odvija u Kini. Zbog teške bolesti shvaća će treći čin i opera ostati nedovršeni i pada u tešku depresiju.

Puccini umire u Bruxellesu 29. studenog 1924., jer mu je nakon operacije raka grla otkazalo srce. Skladatelj koji je svijetu podario neke od najljepših opernih arija, završio je svoj život bez glasa.

izvor Wikipedia

Herbert von Karajan

Herbert von Karajan (Salzburg, Austrija, 5. travnja 1908. – Anif, Austrija, 16. srpnja 1989.), bio je austrijski dirigent, jedan od najznačajnijih u 20. stoljeću. Karajan je 35 godina vodio Orkestar berlinske Filharmonije, od 1954., kada je nasljedio Wilhelma Furtwänglera, do 1989. godine.

Karajanova je karijera doživjela veliki uzlet 1935. kada je imenovan najmlađim njemačkim Generalmusikdirektorom, te je nastupao kao gost u Bukureštu, Bruxellesu, Stockholmu, Amsterdamu i Parizu. Godine 1937., operom Fidelio, debitirao je s Berlinskom filharmonijom i Berlinskom državnom operom, te je postigao veliki uspjeh operom Tristan i Izolda. 1938., tu su izvedbu berlinski kritičari hvalili kao Das Wunder Karajan (čudesni Karajan). Kritika je ustvrdila da je Karajanov “uspjeh sa zahtjevnim Wagnerovim djelom Tristan i Izolda postavio ga uz Furtwänglera i de Sabatu”, tadašnje najveće njemačke operne dirigente.[11] Nakon što je iste godine potpisao ugovor s Deutsche Grammophonom, ostvario je prvu od brojnih snimki dirigirajući uvertiru Čarobne frule u Staatskapelle Berlin. 26. srpnja 1938., oženio se svojom prvom suprugom, operetnom pjevačicom Elmy Holgerloef. Razveli su se 1942.

Godine 1946., Karajan je izveo svoj prvi poratni koncert u Beču s Bečkom filharmonijom ali daljnje koncertne aktivnosti brane mu sovjetske okupacijske vlasti radi bivšeg članstva u Nacističkoj stranci. Tog ljeta anonimno je sudjelovao na Salzburškom festivalu, ali iduće godine dozvoljen mu je nastavak karijere.

Godine 1951. i 1952. dirigirao je u Bayreuth Festspielhausu. 1955. imenovan je doživotnim muzičkim direktorom u Berlinskoj filharmoniji, kao nasljednik Wilhelma Furtwänglera.

Karajan je igrao značajnu ulogu u razvoju izvornog digitalnog audio formata kompaktnog diska (CD). Iskoristio je svoj ugled za promociju nove tehnologije CD-a, te je bio nazočan i prvoj konferenciji za tisak na kojoj je predstavljen novi format. Maksimalni kapacitet prototipa CD-a bio je 60 minuta ali konačna je specifikacija povećala kapacitet na 74 minute, navodno, na Karajanovo inzistiranje, da bi na 1 CD mogla biti snimljena cijela Beethovenova deveta simfonija.[15] Philipsov inženjer i član društva Audio Engineering Society Kees Schouhamer Immink, poriče da je Beethovenova skladba imale veze s povećanjem kapaciteta. Godine 1980., von Karajan dirigirao je izvedbu prvu snimke koja će biti puštena u prodaju na kompaktnom disku: Alpske simfonije Richarda Straussa, u produkciji Deutsche Grammophona.

Kritika i obožavatelji suglasni su da je Herbert von Karajan posjedovao poseban dar u izvlačenju najljepših zvukova iz orkestra.

Karajanu su dodijeljene mnoge počasti i nagrade. 21. lipnja 1978. dodijeljen mu je počasni doktorat iz glazbe na Sveučilištu Oxford. Također, primio je “Médaille de Vermeil” u Parizu, zlatnu medalju Kraljevskog filharmonijskog društva (Royal Philharmonic Society) u Londonu, međunarodnu glazbenu nagradu UNESCO-a i dvije nagrade Gramophone za snimke Mahlerove 9. simfonije i cjelokupnih snimki Parsifala 1981. 2002. njemu u počast utemeljena je Glazbena nagrada Herbert von Karajan, prvi puta dodijeljena iduće godine Anni-Sophii Mutter, koja je 1977. debitirala s Karajanom.

izvor wikipedia

Wolfgang Amadeus Mozart

Salzburg, 27. siječnja 1756. – Beč, 5. prosinca 1791., austrijski skladatelj, prema ocjeni mnogih, jedan od najgenijalnijih skladatelja u povijesti glazbe.

Već s četiri godine Wolfgang zadivljuje svog oca dok napamet svira nekoliko djela na čembalu a napisao je i niz skladbi koje su sačuvane zahvaljujući ocu Leopoldu, salzburškom kapelniku, također skladatelju. U dobi od pet godina ovaj dječačić prvi put javno nastupa u Salzburgu, i to pred sumnjičavim pogledima iz orkestra kojima je Leopold “nametnuo” svojega potomka. Improvizirajući, odgonetavajući bez teškoća svoje još prve glazbene lekcije i dokazujući svoju neospornu glazbenu lakoću, mali genij osvaja čak i najnepovjerljivije glazbenike.

Bilo bi pogrešno vjerovati da se mladi Mozart nije igrao. Dapače, cijeloga života bio je djetinjasto razigran, ali je njegova glazbena nadarenost odmalena bila iznimna. Sa sedam godina Amadeus održava senzacionalne glasovirske koncerte širom Europe. Nekoliko godina poslije, po sjećanju i po sluhu, bez greške će reproducirati skladbu Allegria čije su se note krile za isključivu upotrebu vatikanskog zbora, a koja se pjeva čak u devet glasova. S devet godina piše prvu operu Bastien i Bastiena, a s 13 dobiva mjesto koncertnog majstora u orkestru salzburškog nadbiskupa. Godine 1777. Mozart je nezadovoljan svojim statusom u Salzburgu, odlazi s majkom u Pariz, a nakon majčine smrti 1788. nastanjuje se u Beču, gdje se ženi Konstancom Weber, kontroverznom kćerkom kazališnog šaptača.

Počinje Mozartovo muževno doba, ispunjeno brigama . Genij velikog skladatelja ispred je vremena, što je uz njegov neobuzdani temperament izvor stalnih sukoba s mecenama, dvorskim i crkvenim moćnicima. Prisiljen sam posuđivati novac kod različitih lihvara i gulikoža, a pravi su mi prijatelji sve rjeđi – pisat će Mozart nekom prijatelju. Da bi preživio Mozart daje poduke iz glasovira i sklada po narudžbi mecena. Opera Otmica iz saraja postiže 1772. golem uspjeh, ali mu ne donosi i novčani probitak. Opera Figarov pir brzo je osvojila Europu, ali ne i konzervativni Beč.

Međutim, unatoč stalnim teškoćama Mozart stvara s nevjerojatnom lakoćom. Lijepu predigru operi Don Giovanni, po narudžbi direktora opere u Pragu, napisao je za jedan dan, a cijelu operu za dva mjeseca. Zato je Mozartova ostavština golema. 1791. Mozart sklada svoja najveća djela – operu Čarobna frula i veličanstveni Rekvijem, koji ne uspijeva dovršiti.

Umro je 5. prosinca 1791. u 35. godini života, u dobi kada većina umjetnika tek dostiže stvaralačku zrelost.

Bez obzira je li Mozart prikazan autentično ili ne, svakako vrijedi pogledati sjajan film Miloša Formana Amadeus u kojem se nazire sva njegova genijalnost i zaigranost…

Popis djela (po Ludwig van Köchel-u):potražite na:

https://hr.wikipedia.org/wiki/Dodatak:Popis_skladbi_Wolfganga_Amadeusa_Mozarta

Mitsuko Uchida

Dame Mitsuko Uchida, rođena 20. prosinca 1948., je japansko-engleska klasična pijanistica i dirigentica. Rođena u Japanu i naturalizirana u Engleskoj, osobito je poznata po svojim interpretacijama Mozarta i Schuberta.

Nastupala je s mnogim značajnim orkestrima, snimila širok repertoar s nekoliko izdavačkih kuća, osvojila brojne nagrade i počasti (uključujući Dame Commander of the Order of the British Empire 2009.) i ko-umjetnički je direktor, s Jonathanom Bissom, Marlbora Glazbena škola i festival. Također je ravnala nekoliko velikih orkestara.

Rođena u Atamiju, primorskom gradu u blizini Tokija u Japanu, Uchida se sa svojim roditeljima diplomatima preselila u Beč u Austriji kada je imala 12 godina, nakon što je njezin otac imenovan japanskim veleposlanikom u Austriji. Ostala je u Beču studirati kad je njezin otac nakon pet godina premješten natrag u Japan.

Godine 1969. Uchida je osvojila prvu nagradu na Međunarodnom pijanističkom natjecanju Beethoven u Beču, a 1970. drugu nagradu na VIII. međunarodnom Chopinovom pijanističkom natjecanju. Godine 1975. osvojila je drugu nagradu na Pijanističkom natjecanju u Leedsu.

Priznata je interpretatorica djela Mozarta, Beethovena, Schuberta, Chopina, Debussyja i Schoenberga. Snimila je sve Mozartove klavirske sonate (projekt koji je osvojio nagradu Gramophone 1989.) i koncerte, potonje s Engleskim komornim orkestrom, pod ravnanjem Jeffreya Tatea.

Njezina snimka Schoenbergovog klavirskog koncerta s Pierreom Boulezom osvojila je još jednu nagradu Gramophone. Uchida je također poznata po svojim snimkama svih Beethovenovih klavirskih koncerata pod vodstvom Kurta Sanderlinga, Beethovenovih kasnih klavirskih sonata i Schubertovog klavirskog ciklusa. Cijenjena je i kao istaknuta interpretatorica djela Druge bečke škole.

George Gershwin

George Gershwin (Brooklyn, 26. rujna 1898. – Beverly Hills, 11. srpnja 1937.) bio je američki skladatelj i pijanist.

George Gershwin rođen kao Jacob Gershwine  bio je američki skladatelj i pijanist čije su skladbe obuhvaćale popularne, jazz i klasične žanrove. Među njegovim najpoznatijim djelima su orkestralne skladbe Rhapsody in Blue (1924.) i An American in Paris (1928.), pjesme “Swanee” (1919.) i “Fascinating Rhythm” (1924.), jazz standardi “Embraceable You” ( 1928.) i “I Got Rhythm” (1930.), te opera Porgy i Bess (1935.), koja uključuje hit “Summertime”.

Postao je slavan i bogat već u ranoj mladosti, skladajući zabavnu i plesnu glazbu. Na klaviru je prvo naučio svirati popularne melodije, a tek je kasnije upoznao skladbe Bacha, Lizsta, Debussyja i drugih skladatelja.

S 15 godina svirao je popularne pjesme u trgovini nota, a ubrzo ih je i sam počeo skladati. Prvi veliki uspjeh bila je pjesma Swanee,koju je pjevao u svoje vrijeme jako popularni Al Jolson (glavni junak prvog zvučnog filma). Dvadesetih i tridesetih godina zajedno s bratom Irom,koji je pisao stihove, skladao je brojne broadwayske mjuzikle poput Lady,be good,Funny face,Of Thee I Sing. Mnoge pjesme iz njegovih mjuzikla postale su evergreen-melodije. Svjetsku slavu postigao je Rapsodijom u plavom (1924.),skladbom za klavir i orkestar. Ova je skladba najpoznatiji primjer simfonijskog jazza,u kojem su spojeni jazz i klasična glazba. Kroz njegovo stvaralaštvo američka glazba dobila je vlastiti stil, različit od europskog.

Gershwin je učio klavir kod Charlesa Hambitzera i kompoziciju kod Rubina Goldmarka, Henryja Cowella i Josepha Brodyja. Karijeru je započeo kao glazbenik, ali je ubrzo počeo skladati brodvejska kazališna djela sa svojim bratom Irom Gershwinom i Buddyjem DeSylvom. Preselio se u Pariz, namjeravajući studirati kod Nadie Boulanger, ali ga je ona odbila, bojeći se da bi strogi klasični studij uništio njegov stil pod utjecajem jazza; Maurice Ravel izrazio je slične prigovore kada se Gershwin raspitivao o studiranju kod njega. Nakon toga je skladao An American in Paris, vratio se u New York i napisao Porgy and Bess s Irom i DuBoseom Heywardom. U početku komercijalni neuspjeh, postala je smatrana jednom od najvažnijih američkih opera 20. stoljeća i američkim kulturnim klasikom.

Također je autor prve američke opere Porgy i Bess. Mnogi su se dvoumili oko toga je li Gershwin popularni, klasični ili jazz skladatelj. Neki su čak i osporavali njegovo svrstavanje u velike skladatelje. Argumenti za: začetnik simfonijskog jazza, utjecao na mnoge glazbenike, izdržao test vremena jer su neke skladbe dio suvremenog koncertnog repertoara. Protiv: nije glazbeno obrazovan, nije temeljito poznavao glazbenu teoriju i tehniku skladanja i orkestracije što je cijeli život pokušavao nadoknaditi, velik dio opusa pripada popularnoj glazbi.

Gershwin se preselio u Hollywood i skladao brojne filmske glazbe. Umro je 1937. godine, sa samo 38 godina, od tumora na mozgu. Njegove su skladbe prilagođene za upotrebu na filmu i televiziji, a mnoge su postale jazz standardi.

André George Previn

Andreas Ludwig Priwin (06.04.1929., Berlin, Njemačka – 28. veljače 2019.New York City, SAD)

André George Previn (rođen kao Andreas Ludwig Priwin) bio je njemačko-američki pijanist, skladatelj i dirigent. Njegova karijera imala je tri glavna žanra: holivudske filmove, jazz i klasičnu glazbu. U svakoj je postigao uspjeh, a posljednja dva bila su dio njegova života do kraja. U filmovima je aranžirao i skladao glazbu. U jazzu je bio proslavljeni trio pijanist, klavirski korepetitor pjevačima standarda i pijanist-interpretator pjesama iz “Great American Songbook”. U klasičnoj glazbi nastupao je i kao pijanist, ali je televizijsku slavu stekao kao dirigent, au posljednjih tridesetak godina stvorio je svoju ostavštinu kao skladatelj umjetničke glazbe.

Prije dvadesete godine Previn je počeo aranžirati i skladati za Metro-Goldwyn-Mayer. Bio je uključen u glazbu za više od pedeset filmova i osvojio četiri Oscara. Dobitnik je deset nagrada Grammy, za snimke u sva tri područja svoje karijere, te još jednu, za životno djelo. Bio je glazbeni direktor Houstonskog simfonijskog orkestra (1967.–1969.), glavni dirigent Londonskog simfonijskog orkestra (1968.–1979.), glazbeni direktor Pittsburškog simfonijskog orkestra (1976.–1984.), Filharmonije u Los Angelesu (1985.–1985.). 1989.), šef-dirigent Kraljevske filharmonije (1985.-1992.) i šef-dirigent Filharmonije u Oslu (2002.-2006.). Također je imao topao odnos s Bečkom filharmonijom.

Previnova diskografija sadrži stotine snimaka filmske glazbe, jazza, i klasične glazbe, kazališne i suvremene klasične glazbe.

Ženio pet puta. Njegov prvi brak, 1952., bio je s jazz pjevačicom Betty Bennett, s kojom je imao dvije kćeri, Claudiu, Stasny i Aliciu. Razveli su se 1957., nekoliko mjeseci prije nego što je rodila Aliciju. Godine 1959. oženio je kantautoricu Dory Langan.

Previnov treći brak, 1970., bio je s Mijom Farrow, s kojom je počeo hodati 1968.

Najduži brak bio mu je četvrti s Heather Sneddon i od 1982. trajao je 17 godina.

Njegov peti brak, 2002., bio je s njemačkom violinisticom Anne-Sophie Mutter, za koju je prethodne godine skladao svoj Koncert za violinu. Objavili su razvod u kolovozu 2006., ali su nakon toga nastavili zajedno raditi na koncertima.

https://en.wikipedia.org/wiki/André_Previn