Esoteric Mastering – dvije nove gramofonske ploče

Petar Iljič Čajkovski

Petar Iljič Čajkovski (Votkinsk, 7. svibnja 1840. – Sankt Peterburg, 6. studenog 1893.), ruski skladatelj i jedan od najvećih glazbenih autora romantizma, porijeklom iz ugledne ukrajinske kozačke obitelji Čajka.

Sviranje i skladanje kratkih pjesama bili su dio kućnog obrazovanja mladog Petra. Osim toga, roditelji Čajkovskog bili su veliki ljubitelji glazbe i kod svoje su djece razvili ovu sklonost. Dječaku se posebno svidio Mozart. U svom dnevniku je kasnije zapisao da je “zahvaljujući njemu saznao što je glazba”.

Pojavio se u ruskoj carskoj glazbi istodobno sa skladateljima Novoruske škole, tzv. grupom Petorice, a njihovo se stvaralaštvo međusobno dopunjuje. Po svom glazbenom izrazu je kasni romantičar, a prožima svoja djela ruskim duhom u melodiji i sadržaju svojih opera.

Studirao je na petrogradskom Konzervatoriju, a predavao je harmoniju na Konzervatoriju u Moskvi i pisao glazbene kritike.

Za Simfoniju br. 3 u D-duru Čajkovski je 1875. godine dobio veliko priznanje. Krajem te godine krenuo je na turneju po Europi. Godine 1876. završio je balet Labuđe jezero kao i fantaziju Francesca da Rimini. Dok je prvi postao jedan od najčešće izvođenih baleta svih vremena, Čajkovski je ponovno doživio bijes kritičara koji su ga na premijeri ocijenili previše složenim i previše “bučnim”.

Nakon ostavke Moskovskom konzervatoriju godine 1878., potpuno se usredotočio na skladanje. Kao nevjerojatno plodan skladatelj njegov opus broji 169 djela, uključujući simfonije, opere, balete, koncerte, kantate i pjesme. Među najpoznatijim kasnim djelima su baleti Trnoružica (1890.) i Orašar (1892.).

Boreći se s društvenim pritiscima kako bi potisnuo svoju homoseksualnost, Čajkovski se 1877. godine ženi studenticom po imenu Antonina Milykova, a brak napušta već tjedan dana nakon vjenčanja. Tijekom živčanog sloma neuspješno je pokušao počiniti samoubojstvo i na kraju pobjegao u inozemstvo. Materijalnu neovisnost i boravak u inozemstvu omogućila mu je Nadežda von Meck, koja ga je uzdržavala do 1890. godine, a njihovo dopisivanje važan je izvor podataka o stvaralačkom radu i estetskim pogledima Čajkovskoga. Nastupao je kao dirigent vlastitih djela po cijelom Ruskom Carstvu, Europi i SAD-u.

Gabriel Urban Fauré

Gabriel Urban Fauré (Pamiers, 12. svibnja 1845. – Pariz, 4. studenog 1924.), francuski skladatelj.

Isprva je bio orguljaš u pariškim crkvama, zatim profesor i direktor na pariškom konzervatoriju. Uz Debussyja i Ravela utemeljitelj je novije francuske škole.

Camille Saint-Saëns bio mu je učitelj, a poslije i dobar prijatelj koji je utjecao na njegovo glazbeno stvaralaštvo. Bio je pravi Parižanin: tankoćutan, otmjen, osjećajan, profinjen. Nazivaju ga vrhunskim minijaturistom i poetskim majstorom. Govore da je francuski Schubert. Radio je s malim oblicima, a stručnjaci govore o “helenskoj” ljepoti njegovih djela. Znamo da je bio sklon klaviru. Najboljim djelom mu se smatra Requiem (1887.) koji stručnjaci smatraju najboljim francuskim duhovnim djelom, a drugi pak da je to najbolje zborsko djelo u povijesti glazbe. Gabrielov Requiem podsjeća na glasoviti Agnus Dei od Claudia Monteverdija. Fauré je težio obnovi francuske glazbe u duhu tradicije. Svojim harmonijama navijestio je impresionizam. Najbolja djela su mu lirske solo pjesme te poetske komorne kompozicije. Skladao je i opere (“Prometej”, “Penelopa”), orkestralnu, crkvenu i scensku glazbu.

Fauréovi raniji radovi vjerojatno su njegovi najpopularniji. Oni uključuju dva klavirska kvarteta, do sredine karijere barcarolle i nokturna za klavir te njegovu usputnu glazbu za dramu Pelléas et Mélisande Mauricea Maeterlincka. I, naravno, Requiem. Ali Fauréov stil neprestano se razvijao. Sredinom 1890-ih imao je oslobađajuću ljubavnu vezu s Emmom Bardac (koja je kasnije postala druga žena Claudea Debussyja). Otprilike u to vrijeme prešao je s dekorativnog svijeta zvuka koji je sugerirao secesiju na nešto pustolovnije.

Tragično, počeo je gubiti sluh u srednjim pedesetima. Do umirovljenja s Konzervatorija nakon Prvog svjetskog rata bio je potpuno gluh. Iako je to bilo prisilno, odlazak u mirovinu ostavio mu je slobodu da se prvi put posveti skladanju. Producirao je izvanredno glazbeno ‘indijansko ljeto’. To je uključivalo njegov klavirski trio, njegov drugi klavirski kvintet, kasne cikluse pjesama uključujući blistavi L’horizon chimérique i njegov jedini gudački kvartet. Posljednji, intrigantno, citira temu violinskog koncerta koji je napustio 1870-ih. Fauréov utjecaj nije živio samo kroz njegova djela nego i kroz njegove učenike.

(Izvor – Wikipedia)