Esoteric mastering – dvije nove gramofonske ploče 03/2025

Modest Petrovič Musorgski

(rus. Моде́ст Петро́вич Му́соргский, Karevo, 21. ožujka 1839. — Sankt Peterburg, 28. ožujka 1881.) ruski kompozitor, član „Petorke”.

Jedan je od ruskih kompozitora, čiji je opus najviše utjecao na razvoj ruske glazbe. Njegov glazbeni talent je prepoznat vrlo rano, tako da je Modesta i starijeg brata Filareta kod kuće do desete godine podučavala majka, a zatim i nastavnica glasovira, a već sa devet godina svirao je Fildov (John Field) koncert za glasovir. Za svog kratkog života, Musorgski je počeo skladati 5 opera, ali 4 nije završio, napisao je niz simfonijskih djela, veliki broj vokalnih i klavirskih djela, mnoge romansi i zborske glazbe.

Musorgski je u svom radu jasno slijedio nacionalne karakteristike i realizam, ali tako specifičan i inovatorski rad nije za njegova života. Danas su opere Boris Godunov i Hovanščina priznata remek-djela svjetske glazbene baštine, a njihove izvedbe se postavljaju na daskama najeminentnijih opernih kuća svijeta.

Po obrazovanju je bio oficir, ali je vojnu službu napustio da bi se priključio grupi nacionalno osvještenih skladatelja „Petorke”, ali je svojom poetikom i originalnošću muzičkog izraza temeljenog na izvornom ruskom folkloru, ostao neovisan.

U solo pjesmama prikazuje likove iz naroda i dočarava svijet dječje mašte. Poseban i važan dio stvalaštva su, svakako, opere. Boris Godunov, opera napisana prema Puškinovoj drami, i pod utjecajem Karamzinovog tumačenja njegovog povijesnog lika, jedno je od najznačajnijih djela u svjetskim razmjerima. U toj monumentalnoj povijesnoj operi glavni lik je narod. Musorgski je napisao svega nekoliko djela za orkestar, među kojima se izdvaja simfonijska slika Noć na Golom brdu. Manje je poznati Intermezzo za klavir, iz 1862. godine.

Istaknuto djelo za klavir – ciklus pjesama Slike sa izložbe napisao je 1874. godine, u obliku glazbenih ilustracija za akvarele V. A. Gartmana. Kontrastni komadi smjenjuju se s refrenom, „Promenadom” koji predstavlja raspoloženje promatrača izložbe koji ide od jedne do druge slike. Za života on i njegova djela nisu bila prihvaćeni i ispravno vrednovani, ali je svojim originalnim glazbenim jezikom bio daleko ispred svoga vremena i imao snažan utjecaj na skladatelje slavenskih korijena.

Umro je sa samo 42 godine.

Izvor: Wikipedija

Ernest Alexandre Ansermet

Ernest Alexandre Ansermet (Vevey, 1. studeni 1883. –  Geneva, 20. veljače 1969), švicarski dirigent.

Izvorno je bio profesor matematike, predavajući na Sveučilištu u Lausanni. Počeo je dirigirati u Casinu u Montreuxu 1912., a od 1915. do 1923. bio je dirigent Djagiljevljeva Ballets Russes (Ruski balet). Putujući Francuskom, upoznao je i Claudea Debussyja i Mauricea Ravela, te ih je konzultirao o izvedbi njihovih djela. Tijekom Prvog svjetskog rata upoznaje Igora Stravinskog, prognanika u Švicarskoj, i od tog susreta započinje njihovo cjeloživotno druženje.

Godine 1918. Ansermet je osnovao vlastiti orkestar, Orchester de la Suisse Romande (OSR). Imao je brojne turneje po Europi i Americi i postao poznat po preciznim izvedbama teške moderne glazbe, napravivši prve snimke djela poput Stravinskog Capriccia sa skladateljem kao solistom. Ansermet je bio jedan od prvih na području klasične glazbe koji je ozbiljno shvatio jazz, a 1919. napisao je članak hvaleći Sidneya Becheta.

Nakon Drugog svjetskog rata, Ansermet i njegov orkestar postigli su međunarodni ugled zahvaljujući dugoročnom ugovoru s diskografskom kućom Decca Records. Od tog vremena do svoje smrti, snimao je većinu svog repertoara, često dva ili tri puta. Njegove su se interpretacije smatrale zadivljujuće jasnima i autoritativnima, a znatno su se razlikovale od interpretacija drugih poznatih stručnjaka 20. stoljeća, posebice Pierrea Monteuxa i samog Stravinskog.

Prijatelj Debussyja, Ravela i Stravinskog, tijekom svoje duge karijere Ansermet se zalagao za izvođenje njihove glazbe.

Njegove snimke Decca s Orchester de la Suiss Romande stekle su status legendarnih i referentnih za većinu francuskog repertoara. Bio je na vrhuncu kreativne snage i moći za vrijeme 1950-ih, kod pojave stereo ere, što mu je dalo priliku da preradi velik dio svog ključnog repertoara.

U svibnju 1954. Decca je snimila Ansermet i orkestar u prvoj europskoj komercijalnoj stereofonskoj snimci.

Njegova posljednja snimka, Žar ptica Stravinskog, snimljena je u Londonu s New Philharmonia Orchestrom 1968. godine, a uključivala je i snimke proba koje su izdane kao spomen na velikog dirigenta. Još jedna kasna ploča za Deccu bile su snimke 3. Simfonije Albérica Magnarda i Scherzo za orkestar Édouarda Laloa.

Ansermet je skladao neke klavirske skladbe i skladbe za orkestar, među njima i simfonijsku pjesmu pod naslovom Feuilles de Printemps (Lišće proljeća).

Antonio Lucio Vivaldi  

Antonio Lucio Vivaldi  (Venecija, 4. ožujka 1678. – Beč, 28. srpnja 1741.), bio je talijanski skladatelj, virtuozni violinist i impresario barokne glazbe. Za života, njegov je utjecaj, kao jednog od najvećih baroknih skladatelja, bio raširen diljem Europe, što je dovelo do mnogih imitatora i obožavatelja. Bio je pionir razvoja u orkestraciji, violinskoj tehnici i programskoj glazbi. Objedinio je nastajući koncertni oblik, osobito solo koncert, u široko prihvaćenu formu koju su potom svi slijedili.

Otac ga je uveo u Duždevu kapelu kao unaprijed imenovanog nasljednika. Sviranje orgulja učio je kod Legrenzija, zatim se zaredio, ali prekida svećeničku karijeru i dobiva nadimak „Riđokosi svećenik“. Skladateljski talent razvija pišući u Seminario musicale dell`Ospitale della Pieta, djevojačkom sirotištu.

Zahvaljujući njihovim koncertima jednom tjedno, za Vivaldija se pročulo u gradu i zemlji, a onda i izvan zemlje po virtuoznosti i stilu, kasnije poznatom kao Lombardski stil. Od 1725. – 1735. je na velikoj europskoj turneji, a obožavali su ga u Austriji, Njemačkoj i Nizozemskoj.

Čak je i Sveti Otac tražio da čuje njegovo senzacionalno muziciranje. Nastavlja nizati uspjehe u Amsterdamu, Firenzi, Anconi i Veroni. Na svečanosti u palači Foscarini je upropastio ugled nakon čega se povlači. Nakon susreta s carem Karlom VI., Vivaldi se preselio u Beč, nadajući se kraljevskoj potpori. Međutim, car je umro ubrzo nakon Vivaldijeva dolaska, a sam Vivaldi je umro u siromaštvu manje od godinu dana kasnije.

Nakon gotovo dva stoljeća pada, Vivaldijeva glazbena reputacija doživjela je preporod početkom 20. stoljeća, s velikim brojem znanstvenih istraživanja posvećenih njegovom djelu.

Mnoge Vivaldijeve skladbe, koje su se nekoć smatrale izgubljenima, ponovno su otkrivene – neke tek 2015. godine. Njegova je glazba i danas vrlo popularna i redovito se svira i sluša  diljem svijeta

Ostavio je 13 zbirki instrumentalne glazbe, 425 koncerata za soliste i orkestar (od toga 228 za violinu), 61 concerto grosso, 23 simfonije, 46 opera, 38 kantata, oratorij “Juditha Triumphans” i crkvenu glazbu.

Felix Ajo Losada 

Felix Ajo Losada (1. srpanj 1933. Sestao, Španjolska – 24. rujan 2023., Biscay, Španjolska)

Talijansko – španjolski violinist je svoju diplomu dobio s odličnim uspjehom u dobi od 14 godina i nastavio studij u Parizu, Sieni i Rimu.

Godine 1949. Ayo je prvi put svirao kao solist s Bilbao Simfonijskim Orkestrom, nakon čega je s njima radio 60 godina. Godine 1951., u dobi od 18 godina, bio je osnivač komornog orkestra I Musici, koji su osnovali studenti i bivši učenici Rémyja Principea, i ostao njihov prvi solist na violini šesnaest godina.

Njihova snimka Vivaldijeva Četiri godišnja doba iz 1955. značila je proboj za ansambl, postavši bestseler. Svirali su i snimali baroknu glazbu prije nego što su se okrenuli repertoaru rane glazbe.

Godine 1970. Ayo je osnovao klavirski kvartet Quartetto Beethoven di Roma s Alfonsom Ghedinom kao violistom, Mihaijem Dancilom kao violončelistom i pijanistom Carlom Brunom jer se želio okrenuti romantičnijem repertoaru.

Nastupao je u svim najpoznatijim koncertnim dvoranama svijeta (Carnegie Hall, Berliner Philharmoniker, La Scala, Teatro Colón, Musikverein, Sydney Opera House, Teatro Reál, Festival Hall, Salle Pleyel, Concertgebouw, Suntory Hall, Bunka Kaikan, itd.) održavši stotine koncerata kao solist, na recitalima i s “Quartettoom” Beethoven di Roma.”

Ayoove snimke stekle su svjetsku popularnost i osvojile mnoge nagrade a za njegovu legendarnu verziju Vivaldijeva “Četiri godišnja doba” (klasični bestseler svih vremena) dobio je nagradu “Edison” dva puta, “Preis der Deutschen Schallplattenkritik” tri puta, nagradu “Mar del Plata” i nagradu talijanskih kritičara za Beethovenove klavirske kvartete.

Njegovu snimku sonata i partita J.S.Bacha za solo violinu međunarodni tisak smatra jednom od najboljih snimki svih vremena.

Predavao je na Accademia Nazionale di Santa Cecilia i držao majstorske tečajeve u Danskoj, Njemačkoj, Italiji i Španjolskoj, Australiji, Kanadi, Sjedinjenim Državama i Japanu. Bio je član žirija mnogih međunarodnih glazbenih natjecanja.