Esoteric Mastering – 3 nova SACD

Franz Peter Schubert

Franz Peter Schubert (Lichtenthal kraj Beča, 31. siječnja 1797. – Beč, 19. studenog 1828.) bio je austrijski romantični skladatelj i premda je umro u 31. godini, bio je plodan skladatelj, napisao je oko 600 skladbi i devet simfonija.

Nakon što je napustio školu i završio godišnju obveznu nastavu, Schubert je slijedio svog oca u učiteljsku profesiju a gađenje prema školskom okruženju konačno je zapalilo dodir njegove kreativne genijalnosti. Godine 1814., kada je započeo poučavanje, skladao je svoje prvo neosporno remek -djelo, „Gretchen na svom kotaču“.

Za to vrijeme učitelja, skladao je 145 pjesama, Drugu i Treću simfoniju, dvije sonate i niz minijatura za solo klavir, dvije postavke za misu i druga kraća zborska djela , četiri scenska djela, gudački kvartet i razne druge projekte.

Glazbena druženja poznata pod imenom Schubertiade postala su vesela i razuzdana, tijekom kojih je Schubert mogao otpjevati neke svoje pjesme prateći se za klavirom.

U skromnim uvjetima Schubert je počeo proizvoditi naizgled beskrajan niz remek-djela koja su uglavnom bila ostavljena vrednovanju budućnosti, uključujući dva velika ciklusa pjesama, Die Schone Mullerin i Winterreise , osmu („Nedovršena“) i devetu („Velika“) simfoniju, Oktet za puhače, posljednja tri gudačka kvarteta, dva klavirska trija, Gudački kvintet, Fantazija „Lutalica“ i posljednjih šest sonata za solo klavir.

Osjećao je glavobolje, groznicu, imao otečene zglobove i povraćao što su neki od simptoma koji upućuju na trovanje živom. Schubert je preminuo u Beču u dobi od 31. godine, 19. studenoga 1828. u stanu svoga brata Ferdinanda.

Robert Schumann

Robert Schumann (8. lipanj 1810., Zwickau, Kraljevina Saska – 29. srpanj 1856., Bonn, Pokrajina Rajna, Pruska) bio je njemački skladatelj, pijanist i glazbeni kritičar ranog romantičnog doba.

Skladao je u svim glavnim glazbenim žanrovima toga doba, pišući za solo glasovir, glas i glasovir, komorne skupine, orkestar, zbor i operu. Njegova djela oslikavaju duh epohe romantizma u njemačkoj glazbi.

Rođen je u imućnoj obitelji srednje klase bez ikakvih glazbenih veza i nije bio siguran hoće li biti odvjetnik ili pijanist-skladatelj. Studirao je pravo, ali su mu glavni interesi bili glazba i romantična književnost. Učio je glasovir kod Friedricha Wiecka, ali zbog pogoršanja problema s desnom rukom, usredotočio se na skladanje. Napisao je samo jednu operu – Genoveva.

Usprkos protivljenju, oženio je učiteljevu  (Wieck) kćer Claru Schumann.

Sva glavna Schumannova djela i većina manjih su snimljena i objavljena na raznim nosačima zvuka.

Mstislav Leopoldovič Rostropovič

Mstislav Leopoldovič Rostropovič (ruski: Мстисла́в Леопо́льдович Ростропо́вич; 27. ožujka 1927., Baku – 27. travnja 2007., Moskva) bio je sovjetski i ruski violončelist poznat i po nadahnuću i po naručivanju novih djela, koja su proširila repertoar violončela više nego bilo koji violončelist prije ili poslije.

Rostropovič je bio međunarodno priznat kao nepokolebljivi zagovornik ljudskih prava, te mu je 1974. godine dodijeljena nagrada Međunarodne lige za ljudska prava. Bio je oženjen sopranisticom Galinom Vishnevskayom i imao je dvije kćeri, Olgu i Elenu Rostropovich. Dobio je brojna priznanja, uključujući Polar Music Prize.

Inspirirao je i praizveo više od 100 djela, stvarajući dugogodišnja prijateljstva i umjetnička partnerstva sa skladateljima među kojima su Dmitri Šostakovič, Sergej Prokofjev, Henri Dutilleux, Witold Lutosławski, Olivier Messiaen, Luciano Berio, Krzysztof Penderecki, Alfred Schnittke, Norbert Moret, Andreas Makris, Leonard Bernstein, Aram Khachaturian i Benjamin Britten. S Rudolfom Serkinom dobio je nagradu Grammy.

Njegov posljednji učenik bio je hrvatski glazbenik Stjepan Hauser.

Claude Debussy

Achille – Claude Debussy: (22. kolovoz 1862., Saint-Germain-en-Laye, Francuska – 25. ožujak 1918., Pariz, Francuska) bio je francuski skladatelj.

Ponekad ga se smatra prvim impresionističkim skladateljem, iako je on taj izraz odlučno odbijao. Bio je među najutjecajnijim skladateljima kasnog 19. i početka 20. stoljeća.

Rođen u obitelji skromnog imovinskog stanja i malo kulturnog angažmana, Debussy je pokazao dovoljno glazbenog talenta da u dobi od deset godina bude primljen na vodeći francuski glazbeni koledž, Conservatoire de Paris. Prvobitno je studirao klavir, ali je svoj poziv pronašao u inovativnom skladanju, unatoč negodovanju konzervativnih profesora Konzervatorija. Trebalo mu je mnogo godina da razvije svoj zreli stil, a imao je gotovo 40 godina kada je 1902. postigao međunarodnu slavu.

Edward Benjamin Britten

Edward Benjamin Britten, baron Britten od Aldeburgha (Lowestoft, 22. studenog 1913. – Aldeburgh, 4. prosinca 1976.), britanski skladatelj i pijanist.

Britten je prvi nakon Purcellova vremena koji je ponovo pobudio interes svjetske glazbene javnosti za englesku glazbu. Njegovo stvaranje odlikuje se, kako invencijom i originalnošću, tako i uravnoteženošću i blještavom skladateljskom tehnikom. Najznačajnija je ličnost suvremene engleske glazbe. Potresan je i impresivan njegov Ratni rekvijem koji je neobičan spoj liturgijskih tradicionalnih tekstova i moderne poezije.

Suosnivač je Engleske operne grupe i glazbenog festivala u Aldeburghu. Njegova glazba prepuna je dramatike i vokalnih linija koje stvaraju određene ugođaje, osobito lirske. Skladao je opere, koncerte i pjesme uz orkestar i klavir. Bio je i vrhunski pijanist.

Giovanni Battista Pergolesi

Giovanni Battista Pergolesi (Jesi, 4. siječnja 1710., Italija – Pozzuoli, Italija –  16. ožujka 1736.), talijanski barokni skladatelj, violinist i orguljaš, vodeći predstavnik baroka; smatra se jednim od najvećih talijanskih glazbenika prve polovice XVIII st. i jednim od najznačajnijih predstavnika napuljske škole.

Osnove glazbe studirao je kod Francesca Santinija, violinu kod Francesca Mondinija i markiza Gabrielea Ripantija. Kasnije je studirao u Conservatorio dei Poveri di Gesù Cristo u Napulju Tom prilikom pokazao je veliki talenat, pa je zbog toga poslat da studira, gdje je između 1720 kod Gaetana Greca, a kasnije kod Francesca Durantea. Pjevao je u zboru, a kasnije nastupao kao glavni violinist u studentskom orkestru.

Njegove vještine i improvizacije su zapažene, pa je dobio priliku da se u javnosti pojavi kao kompozitori. Najveći dio života proveo je radeći za aristokratske pokrovitelje kao što su grof Colonna Principe di Stigliano i knez Marzio IV Maddaloni Carafa.

Unatoč kratkom životu i malogodišnjem djelovanju (umro je od tuberkuloze u 26. godini), uspio je stvoriti djela visoke umjetničke vrijednosti i povijesne važnosti, među kojima se sjećamo La serva padrona (Sluškinja koja je postala ljubavnica), najvećeg značaja za razvoj i širenje opere buffa u Europi, L’Olimpiade, koja se smatra jednim od remek-djela opere seria prve polovice XVIII. stoljeća, i Stabat Mater, među najvažnijim djelima sakralne glazbe svih vremena. Stabat Mater (1736.), za sopran, alt, gudački orkestar i basso continuo naručila je Confraternita dei Cavalieri di San Luigi di Palazzo, koja je predstavljala godišnju meditaciju Velikog petka u čast Djevice Marije.

Za života, unatoč brojnim nagradama, Pergolesijeva slava bila je gotovo isključivo ograničena na napuljski i rimski glazbeni milje. Ipak, utjecao je na pjesnike i umjetnike koji su tijekom 19. stoljeća reinterpretirali skladatelja u romantičnom svjetlu.

Wolfgang Amadeus Mozart

Wolfgang Amadeus Mozart (27. siječnja 1756., Salzburg, Austrija –5. prosinca 1791., Beč, Austrija), austrijski skladatelj, prema ocjeni mnogih, jedan od najgenijalnijih skladatelja u povijesti glazbe.

S četiri godine Wolfgang napamet svira nekoliko djela na čembalu a napisao je i niz skladbi koje je sačuvao otac Leopoldu. Na prvom javnom nastupu u Salzburgu s pet godina mali genije osvaja čak i najnepovjerljivije glazbenike. Sa sedam godina Amadeus održava senzacionalne glasovirske koncerte širom Europe. Nekoliko godina poslije, po sjećanju i po sluhu, bez greške će reproducirati skladbu Allegria čije su se note krile za isključivu upotrebu vatikanskog zbora, a koja se pjeva čak u devet glasova. S devet godina piše prvu operu Bastien i Bastiena, a s 13 dobiva mjesto koncertnog majstora u orkestru salzburškog nadbiskupa.

Međutim, unatoč stalnim teškoćama Mozart cijeli život stvara s nevjerojatnom lakoćom. Lijepu predigru operi Don Giovanni, po narudžbi direktora opere u Pragu, napisao je za jedan dan, a cijelu operu za dva mjeseca. Zato je Mozartova ostavština golema. 1791. Mozart sklada svoja najveća djela – operu Čarobna frula i veličanstveni Rekvijem, koji ne uspijeva dovršiti.

Umro je 5. prosinca 1791. u 35. godini života, u dobi kada većina umjetnika tek dostiže stvaralačku zrelost.

Claudio Abbado

Claudio Abbado (26. lipnja 1933., Milano, Italija  – 20. siječnja 2014., Bologna, Italija) bio je talijanski dirigent.

Od 1977. godine bio je ravnatelj milanske Scale, zatim šef dirigent Londonskog simfonijskog orkestra i od 1986. godine ravnatelj Državne opere u Beču. Od 1989. do 2002. bio je šef dirigent Berlinskih filharmoničara. Ravnao je Novogodišnjim koncertima Bečkih filharmoničara 1988. i 1991. godine. Bio je izvrstan interpret klasičnog simfonijskog repertoara te opera Rossinija, Bellinija i Verdija.

Jedan iz dugog niza milanskih glazbenika – njegov otac, Michelangelo Abbado, bio je violinist – Claudio Abbado isprva je studirao privatno. Upisao je Konzervatorij Giuseppe Verdi sa 16 godina kako bi se usredotočio na klavir, kompoziciju i dirigiranje, a zatim je studirao dirigiranje na Akademiji Chigiana u Sieni i na Bečkoj glazbenoj akademiji, radeći s dirigentom Hansom Swarowskim.

Za značaj svog sveukupnog doprinosa glazbi, Abbado je 2003. godine dobio nagradu Praemium Imperiale Japanskog udruženja umjetnika.

Eugene Ormandy

Eugene Ormandy (Jenö Ormandy Blau), ( 18. studeni 1899., Budimpešta, Mađarska – 12. ožujka 1985., Philadelphia, Pennsylvania, SAD) bio je američki dirigent i violinist mađarskog porijekla, najpoznatiji po suradnji s Philadelphia Orchestra, kao njegov glazbeni direktor. Njegova 44-godišnja povezanost s orkestrom jedna je od najduljih u kojima uživa bilo koji dirigent s bilo kojim orkestrom.

Ormandy je diplomirao na Kraljevskoj akademiji u Budimpešti, gdje je učio violinu kod Jenöa Hubaya, sa 14 godina. Sa 17 godina bio je profesor violine, održavši koncertne turneje po srednjoj Europi. Privučen u New York zbog mogućnosti turneje po SAD-u, umjesto toga završio je svirajući violinu u orkestru kazališta Capitol, prateći nijeme filmove.

Godine 1924. odabire dirigiranje za svoju karijeru. Zamjenio je Artura Toscaninija tijekom velike serije koncerata Philadelphia Orchestra. Od 1931. do 1936. slijedio je ugovor sa Simfonijskim orkestrom Minneapolisa. Vratio se u Philadelphia Orchestra 1936. kako bi dirigirao s Leopoldom Stokowskim. Godine 1938. Ormandy je postao glavni dirigent Philadelphia Orchestra, mjesto koje je držao do umirovljenja 1980. Ormandy je oblikovao zvuk orkestra razvijajući bujnu, baršunastu boju žica koja je postala njegov zaštitni znak.

Umro je od upale pluća u svom domu u Philadelphiji, Pennsylvania, 12. ožujka 1985., u dobi od 85 godina.

Richard Strauss

Richard Strauss (München, 11. lipnja 1864., Njemačka – Garmisch-Partenkirchen, 8. rujna 1949., Njemačka). 

Njemački skladatelj koji je djelovao kao dirigent dvorskih opernih kazališta u Münchenu, Weimaru i Berlinu, te direktor Bečke državne opere. Stilski se nadovezuje na kasnoromantički smjer Liszta i Wagnera i ulazi u razvoj glazbene moderne početkom 20. stoljeća.

U početku je u središtu njegova zanimanja programna simfonijska pjesma (“Don Juan”, “Smrt i preobraženje”, “Tako je govorio Zaratustra”, “Vesele ludorije Tilla Eulenspiegel”), a poslije 1900. skladao je više opera (“Saloma”, “Elektra”, “Kavalir s ružom”, “Arijadna na Naksosu”, Egipatska Helena). Skladao je i balete, simfonije, komorna i vokalna djela.

Tako je govorio Zaratustra (njem. Also sprach Zarathustra) je djelo njemačkoga filozofa Friedricha Nietzschea, nastalo između 1883. i 1885., a koje govori o mudracu koji se spušta sa svoje planine medu ljude da im iz svojeg obilja održi niz govora o najraznovrsnijim životno-filozofskim problemima, na temelju koje je Strauss skladao svoju simfonijsku pjesmu. Svoju prvu izvedbu imao je 27. studenog 1896. u Frankfurtu. Tipična izvedba traje otprilike 33 minute.

Tako je govorio Zaratustra počinje melodijom trube koja se polako uzdiže i sa svakim taktom postaje sve glasnija, da bi vrhunac dosegla u udarcima velikih timpana, s kojom počinje film “2001: Odiseja u svemiru” britanskog redatelja Stenleya Kubricka? To je prva melodija iz uvodnog dijela simfonijske kompozicije koja nosi naziv “Izlazak sunca”. Njome autor slušatelja uz pomoć vrlo sugestivnih tonova takozvanog “prirodnog motiva” uvodi u glazbenu interpretaciju istoimenog teksta njemačkog filozofa Friedricha Nietzschea.

“Izlazak sunca” danas važi za jedan od najgenijalnijih početaka neke kompozicije u povijesti glazbe, a zasigurno je jedan od najpoznatijih. Za Waltera Werbecka, autora “Priručnika Richarda Straussa”, je skladatelj tu stvorio “novu glazbu koja priziva novo glazbeno doba i koja je, kada je riječ o tehnici orkestriranja, nadmašila sve što je tada bilo zamislivo – uključujući i Wagnera.”

Richard Strauss nije bio u rodu sa slavnom “dinastijom Strauss” iz Beča.