Esoteric Mastering – 3 nova SACD – 05/2025

Novo okruženje za mastering

DSD mastering je obrađen u novoosnovanom “Esoteric mastering centru”, gdje se kao osnova koriste najnoviji modeli X-serije vodećih Grandioso uređaja, uključujući Grandioso D1X SE, Grandioso C1X i Grandioso G1X, uz Grandioso S1X, par G-02X, MEXCEL kabele, MERGING PYRAMIX tvrtke ESOTERIC Original, podešen kao DAW (Digital Audio Workstation)/Audio Interface, koji koordinira g. Tetsuyo Kato, a remasterira g. Masaya Tohno pod nadzorom g. Motoakija Ohmachija.

O novom ESOTERIC mastering sustavu

“Siguran sam da ste iskusili kvalitetu CD verzije koje se znatno razlikuju ovisno o metodi masteringa i opremi, čak i ako je master isti. ESOTERIC SACD-ovi su oduvijek težili profinjenoj ljepoti klasične glazbe, a sada, u potrazi za još većom kvalitetom zvuka, izgradili smo vlastiti mastering centar, Esoteric Mastering System.

Esoteric Mastering System razvijen je s ciljem prenošenja prirodnih i profinjenih tonova glavnog izvora zvuka, punog vitalnosti i života, kao i jasnog izražavanja atmosfere dvorane.

Oprema instalirana u mastering centru razvijena je korištenjem jedinstvene ESOTERIC digitalne tehnologije i drago nam je što svima možemo pružiti dirljive dojmove kroz poboljšani glazbeni izričaj.” 

Što se tiče masteringa…

“Do sada je mastering zahtijevao izgradnju sustava koji može zadovoljiti raznolike zahtjeve mnogih producenata i umjetnika. Kada smo pokrenuli Esoteric Mastering System, uklonili smo opremu koja nije bila potrebna za ESOTERIC SACD mastering i instalirali veliki broj najnovije opreme, što nam je omogućilo stvaranje zvuka u specijaliziranijem okruženju. Od sada ćemo težiti stvaranju zvukova koji izražavaju bit ESOTERIC-a i koji će zadovoljiti naše obožavatelje.”  

U nastojanju da pružimo bolji zvuk

“Gledajući unatrag, doživio sam puno više koncerata na svirajući pozornici nego slušajući iz gledališta. Uvijek sam svjestan kako pružiti dobar zvuk publici, čak i do onih na samom zadnjem sjedalu. Mastering vinilnih ploča/SACD-a je proces pokušaja i pogrešaka, traženja najboljeg načina da se pruži izvrsna izvedba od glavnog izvora zvuka, kroz cijeli sustav sve do zvučnika. U tom smislu mislim da postoji sličnost. Iskoristit ćemo maksimalno našu tehnologiju i znanje, kao i naše uši i senzibilitet, kako bismo pružili izvrsne izvedbe što većem broju ljudi u najboljem mogućem zvuku.”

Armando Anthony “Chick” Corea

Armando Anthony “Chick” Corea (1941. – 2021.) bio je američki jazz klavirist, skladatelj i voditelj raznih sastava, jedan od najutjecajnijih glazbenika u povijesti jazza. Rođen je 12. lipnja 1941. godine u Chelsea, Massachusetts, u glazbenoj obitelji talijanskog podrijetla. Već kao dijete pokazivao je izuzetnu nadarenost za glasovir, a kasnije je studirao na prestižnim institucijama poput Juilliarda, iako je formalno obrazovanje ubrzo zamijenio aktivnim sviranjem.

Svjetsku slavu stekao je 1960-ih, svirajući s legendarnim Milesom Davisom, posebno na revolucionarnim albumima poput “In a Silent Way” i “Bitches Brew”, koji su označili početak jazz fuzije. Nakon toga, osnovao je svoj sastav “Return to Forever”, koji je povezivao jazz i rock glazbu s latino i klasičnim elementima. Postali su jedan od ključnih pokretača “jazz fusion” pokreta 1970-ih.

Njegov opus obuhvaća širok spektar stilova – od akustičnog trija, preko električne fuzije, do klasične glazbe. Među njegovim najpoznatijim kompozicijama su “Spain”, “La Fiesta”, “500 Miles High” i “Armando’s Rhumba”. Corea je tokom karijere osvojio 27 Grammy nagrada i bio nominiran više od 60 puta, što ga čini jednim od najnagrađivanijih jazz glazbenika svih vremena.

Njegov značaj ogleda se ne samo u virtouznosti na klaviru, već i u inovativnom duhu, spremnosti na eksperimentiranje i utjecaju na generacije glazbenika. Umro je 9. veljače 2021. godine, ostavljajući iza sebe golemo glazbeno i edukativno naslijeđe. Chick Corea je ostao sinonim za kreativnost, tehničku briljantnost i neprestano istraživanje novih glabenih obzora. 

slika: Wikipedia

Josef Anton Bruckner

Anton Bruckner (4. rujna 1824., Ansfelden, Austrija – 11. listopada 1896., Beč) bio je austrijski skladatelj niza vrlo originalnih i monumentalnih simfonija, orguljaš i učitelj koji je skladao mnogo sakralne i svjetovne zborske glazbe.

Kao sin učitelja i rano je pokazao glazbeni talent. Počeo je svirati orgulje i violinu kao dijete i ubrzo je pomagao ocu u podučavanju.

Nakon očeve smrti 1837., Bruckner je poslan u samostansku školu u St. Florianu, gdje je razvio duboku sklonost katoličkoj vjeri i crkvenoj glazbi, elementima koji će kasnije prožimati njegove skladbe. Na kraju je postao učitelj i orguljaš, nastavljajući studij glazbe uz rad. Tek u tridesetima je započeo formalno školovanje za skladanje kod Simona Sechtera, a kasnije i Otta Kitzlera, koji ga je upoznao s glazbom Richarda Wagnera – što je odlučujući utjecaj na Brucknerov kasniji simfonijski stil.

Kao skladatelj kasno je sazrio, tako daje njegova prva simfonija premijerno izvedena tek 1868., kada je već bio u 40-ima. Njegovo preseljenje u Beč iste godine označilo je značajno, ali izazovno poglavlje. Kao imenovani profesor na Bečkom konzervatoriju, borio se s društvenom nespretnošću te su ga kritičari i konzervativni glazbeni srednjostrujaši često krivo shvaćali ili ismijavali. Njegovo divljenje prema Wagneru sukobilo ga je sa sljedbenicima Johannesa Brahmsa, što je potaknulo žestoki “rat romantičara”.

Unatoč protivnicima, Bruckner je ustrajao u usavršavanju svog simfonijskog stila, karakteriziranog veličanstvenim opsegom, složenim harmonijama i duhovnom dubinom. Često je revidirao svoja djela, što naglašava njegovu stalnu težnju za savršenstvom. Među njegovim najpoznatijim simfonijama su Četvrta („Romantična“), Sedma, Osma i Deveta, od kojih je posljednja ostala nedovršena do njegove smrti.

Osim simfonija, Bruckner je skladao važna sakralna djela, uključujući nekoliko misa, Te Deum i brojne motete. Kao orguljaš bio je vrlo cijenjen, iako je malo skladao za instrument.

Njegova je glazba stekla priznanje tek u 20. stoljeću, a danas se slavi kao jedan od najvećih simfonijskih skladatelja svog doba. Njegovo nasljeđe živi u jedinstveno duhovnim i arhitektonski ambicioznim kompozicijama koje premošćuju klasični i moderni svijet.

Bernard Haitink biografija

Bernard Haitink (rođen 4. ožujka 1929., Amsterdam, Nizozemska – umro 21. listopada 2021., London, Engleska) bio je nizozemski dirigent najpoznatiji po svojim interpretacijama djela Gustava Mahlera, Antona Brucknera, Ludwiga van Beethovena i Franza Liszta. Njegovo dirigiranje, koje je nastavilo tradiciju Willema Mengelberga, bilo je poznato po pažnji prema detaljima u kombinaciji s neuobičajenom snagom karaktera i uvjerenjem.

Nakon studija na Amsterdamskom konzervatoriju, Haitink se pridružio Nizozemskoj radiofilharmoniji kao violinist. Studirao je dirigiranje kod Ferdinanda Leitnera na godišnjim dirigentskim tečajevima Nizozemske radio unije od 1954. – 1955., a njihov drugi dirigent postao je 1955. Suradnja s orkestrom Concertgebouw u Amsterdamu započela je 1956., 1961. imenovan je njegovim sudirigentom a 1964. stalnim dirigentom. Također je bio umjetnički savjetnik (od 1967.) i umjetnički direktor (1970. – 1979.) Londonske filharmonije. Godine 1972. Haitink se usmjerio na operu, što je 1978. dovelo do imenovanja za glazbenog direktora Glyndebourne Festivala u Istočnom Sussexu u Engleskoj. Godine 1986. postao je glazbeni direktor Kraljevske opere u Covent Gardenu u Londonu, a tu je dužnost obnašao do 2002. Do 2004. bio je glavni gostujući dirigent Staatskapelle Dresden, a od 2006. do 2010. vodio je Chicago Symphony Orchestra kao glavni dirigent. Haitinkove brojne snimke uključuju cikluse simfonija Mahlera, Brucknera i Beethovena te Lisztove tonske poeme. Za veliki doprinos očuvanju kulturne baštine kroz interpretacije klasičnog, tradicionalnog repertoara europske glazbe dobio je Erasmusovu nagradu. Njegove interpretacije simfonijskog i opernog repertoara izražavaju intenzitet i strast u kombinaciji s velikim integritetom. Pokazuje poštovanje i prema glazbenoj partituri i prema jedinstvenom karakteru orkestra. Taj integritet vidljiv je i u namjernom nedostatku ekstravagancije. Nikada se ne postavlja između orkestra i publike. Njegove snimke simfonija Mahlera i Brucknera umjetnička su remek-djela.

Umirovio se 2019. nakon što je dirigirao svojim posljednjim koncertom na Festivalu u Lucernu u Švicarskoj. 

Izvor: Brittanica, Erasmus award

Gerald Moore biografija

Gerald Moore CBE (30. srpnja 1899., Watford, Hertfordshire, UK  – 13. ožujka 1987., Penn, Buckinghamshire, UK) bio je engleski klasični pijanist najpoznatiji po svojoj karijeri suradničkog pijanista za mnoge istaknute glazbenike. Među onima s kojima je bio blisko povezan bili su Dietrich Fischer-Dieskau, Kathleen Ferrier, Elisabeth Schumann, Hans Hotter, Elisabeth Schwarzkopf, Victoria de los Ángeles i Pablo Casals.

Držao je predavanja o glazbenim temama na pozornicama, radiju i televiziji. Pisao je memoara i praktične vodiče za interpretaciju liedera.

Uz gimnaziju Watford pohađao je satove klavira od lokalnog učitelja. Kada je imao 13 godina, obitelj je emigrirala u Kanadu, gdje je studirao kod pijanista Michaela Hambourga, bivšeg učenika Antona Rubinsteina. Njegov sin, violončelist Boris Hambourg, poveo Moorea kao svog pratitelja na turneju od četrdeset angažmana po zapadnoj Kanadi.

Kasnije je bio glazbena pratnja nijemim filmovima, a roditelji su ga, nezadovoljni njegovim aktivnostima, poslali rodbini u London na nastavak studija klavira.

Nakon nekoliko recitala, znalci su mu savjetovali da nastavi karijeru kao korepetitor.

Godine 1921. Moore je snimio svoju prvu gramofonsku snimku, prateći violinisticu Renée Chemet za His Master’s Voice, ali je više volio raditi s pjevačima.

Moore je pratio gotovo svakog eminentnog solo pjevača i instrumentalista na recitalima i uzdigao umjetnost sviranja klavira s podređene uloge na ulogu ravnopravnog umjetničkog partnera.

Godine 1954. odlikovan je i imenovan Zapovjednikom Reda Britanskog Carstva.

Moore se povukao iz javnih nastupa 1967. godine, oproštajnim koncertom na kojem je pratio troje pjevača s kojima je dugo bio povezan: Dietricha Fischer-Dieskau, Victoriju de los Ángeles i Elisabeth Schwarzkopf.

Godine 2006. časopis Gramophone pozvao je eminentne današnje korepetitore da imenuju svog “profesionalca među profesionalcima”; zajednički pobjednici bili su Britten i Moore.