Advance Paris A8 Apex – BUG recenzija

Note na vakuumskom tretmanu

Iako se čini da Advance Paris pripada mlađoj generaciji proizvođača audio-opreme, činjenica jest kako je tvrtka nedavno obilježila tridesetu godišnjicu uspješnog rada. To što je ostala pomalo na marginama pažnje prosječnog hi-fi entuzijasta, može se odnositi na činjenicu kako je dobar dio svog radnog vijeka tvrtka provela pod imenom Advance Acoustics. No, možda je najveća prepreka “ozbiljnijem” statusu Advance Paris uređaja kod zapadnih kupaca njihov neskriveno dalekoistočni nastup, svojevrsna sinteza tehnološkog i dizajnerskog pristupa koja jasno daje do znanja iz kojih su industrijskih pogona potekli.

Ta privlačnost Advance Parisa posljedica je specifične tržišne filozofije, koja kao glavni tržišni adut ističe komparativno pristupačniju cijenu od konkurencije, a niske cijene postiže korištenjem predkonfiguriranih gradivnih komponenti iz ponude kineskih “izvođača radova”. To u pravilu – s obzirom na proizvodne procese u kine-skim tvornicama – uključuje ne samo unutarnju topologiju uređaja, nego i njihov vanjski dizajn. Francuskoj je produkciji tako zapala određena varijacija relativno neskladne estetike “lažnog McIntosha”. No, s obzirom na uspješno prebrođenih trideset godina na tržištu, čini se da tako promiješane karte za Advance Paris i nisu bile toliko loše, barem ako uzmemo u obzir koliko se proizvođača audio-opreme u tom razdoblju pojavilo, pa ugasilo. Zbog toga možemo reći kako promatramo razvoj i napredak jednog zdravog tržišnog subjekta, pa je tako tvrtka najavila i potpuno novu seriju svojih proizvoda pod nazivom Nova, koja uskoro stiže na tržište uz novi i estetski profinjeniji dizajn.

Kao svojevrsna međufaza do tog novog imidža, stigla nam je i posebna obljetnička edicija linije Classic, koja se sastoji od tri integrirana pojačala (A8, A10, A12), te jednog CD svirača (ACD), sve sa sufiksom Apex. Na test smo, posljedično, dobili cijenom najpovoljnije integrirano pojačalo, naziva A8 Apex.

Lampe u prozoru

Radi se, dakle, o posljednjem redizajnu klasične serije Advance Paris uređaja. Navedena Classic linija još uvijek je u oficijelnom katalogu tvrtke, a sastoji se od čak 15 pojedinačnih uređaja. S obzirom da je ona uspjela ostvariti i vrlo solidan tržišni uspjeh, te osvojiti puno više medijskog prostora nego što je to inače slučaj s tvrtkinim uređajima, čini se prilično logično što je odlučeno da ova specijalna Apex edicija bude utemeljena na ukupno četiri uređaja koje bismo mogli nazvati “bestsellerima”.

Sve te uređaje karakterizira odrednica koja je vrlo intrigantna kako “naprednim početnicima” u hi-fi sportu, tako i višegodišnjim entuzijastima. Radi se o hibridnom topološkom ustroju, koji se uglavnom odnosi na uređaje s elektronskim cijevima na ulaznom/pretpojačivačkom stupnju, dok je izlazni sklop snage neka vrsta solid-state dizajna u A/B klasi (iako se povremeno znaju pojaviti takva pojačala i s izlaznim stupnjem u D-klasi). Povod za ovako ustrojen uređaj u pravilu je potraga za mitskim “toplim” zvukom, kojeg bi trebale osigurati elektronke u stupnju pretpojačala, a da se pritom uspiju izbjeći sve one zahtjevne karakteristike koje sa sobom donosi cijevna topologija izlaznog stupnja – velika masa uređaja, nesmiljeno razvijanje topline, gutanje struje u A-klasi, te potreba za periodičnim zamjenama izlaznih cijevi uz nemalu cijenu takvog zahvata.

Tako su hibridni uređaji, kao odraz jednog vrlo prihvatljivog kompromisa, privukli pažnju brojnih entuzijasta, pa su se pojavili i proizvođači specijalizirani upravo za ovu vrstu uređaja. Unutar te kategorije hibridnih specijalista, stvorio se i povezan estetski “žanr” (posebno istaknut u dalekoistočnim produkcijama) koji se odnosi na dizajnerski zahtjev za vizualnim uvidom u žarenje cijevi. Tako i A8 Apex, krajnje desno sa svoje prednje strane, ponosno ekipira prozorčić kroz kojeg je moguće izvršiti uvid u cijevi ulaznog stupnja u punom sjaju.

Cajgeri na estetskom zahvatu

Kad na to dodamo još i osvijetljen par VU-metara s diskretnim crvenim kazaljkama, moramo priznati da svakako prepoznajemo logiku u kojoj je jedan audio-uređaj ovako jasno i nedvosmisleno prezentiran. Bez obzira što estetski dojam uređaja nema nikakve veze sa samim glazbenim performansima, ako uzmemo u obzir da je krajnji cilj audio-sustava proizvesti emociju kod korisnika, moramo se složiti da u ovakvom pristupu temeljno i nema ništa loše, čak i ako nam se učini da se taj “feelgood” osjećaj nabacuje lopatom po svim mogućim aspektima uređaja.

Tome će pridonijeti i još jedna distinktivna karakteristika Advance Paris uređaja, a to je prednja ploča od debelog komada akrila. Taj estetski dodatak može izgledati prilično ekskluzivno, ali pokazuje sklonost skupljanju prašine. No to može biti i svojevrsna prednost, jer krpe od mikrofibre ionako spadaju u obveznu opremu “pravih audiofila!” (zajedno s metrom za kontinuiranu kontrolu udaljenosti zvučnika od zida), pa će taj detalj vlasnicima dati razloga za čestu interakciju sa svojim ljubimcem.

Ostatak prednje ploče možemo ocijeniti rudimentarno pročišćenim – tu je najuočljiviji centralno smješteni dot-matrix ekran, te multifunkconalni potenciometar ispod njega. Njime se biraju ulazi i upravlja menijima na ekranu, te naravno – regulira glasnoća. On sad više nije izveden u srebrnom finišu kao u redovnoj seriji, nego u tamnoj anodizaciji aluminija, pa prednjica sad izgleda vizualno ujednačenije.

Potpuno analogan tip u digitalnom svijetu

Dojam profesionalnog uređaja nastavlja se i sa stražnje strane HA-507. Ovdje su raspoređeni isključivo analogni konektori, pomalo neobično strukturirani. Lijevi i desni kanali ulaza i izlaza strogo su odvojeni na ime potpuno balansiranog ustroja, pa će korisnik morati posvetiti malo pozornosti kako bi sve ispravno spojio. Iako su fizički konektori balansirane i nebalansirane vrste grupirani zajedno i označeni brojkama “1” i “2”, oni se ne dubliraju, pa tako na raspolaganju imamo ukupno četiri ulazna kanala – dva linijska RCA, te dva balansirana XLR ulaza. To HA-507 čini vrlo praktičnim uređajem, daleko od nekog minimalizma.

Uz standardni strujni konektor, ovdje ćemo naći još kipere za odabir auto-standby funkcije (power-save) te za izravni prolaz signala (pass-through) na oba ulazna “2” kanala. To znači da se ovaj uređaj može integrirati čak i u AV surround sustave. Uz konektore okidača za kontrolu ostalih uređaja u lancu, ovdje se provukao i jedan USB-C priključak, no isključivo u svrhu nadogradnje i servisa pojačala.

Kako smo već ispi sali hvalospjeve konstrukciji i realizaciji TEAC-ova uređaja s prednje strane, pre gledom spojnih funkcionalnosti sa stražnje strane taj se dojam može samo nastaviti. Ovaj uređaj jednostavno odiše vrlo visokom kvalitetom izrade, čak i iznad očekivanja, unatoč tome što HA-507 nikako nije uređaj iz diskontne ponude.

Na kraju, iako je nesumnjivo čak i odlučujuće koristan u smislu funkcionalnosti uređaja, daljinski upravljač oznake RC-1340, koji dolazi u opremi uređaja, ipak predstavlja korak unatrag kad je riječ o kvaliteti izrade. Riječ je o standardnoj plastičnoj spravici, no smatramo da u konačnici predstavlja sasvim prihvatljiv kompromis u odnosu na konačnu cijenu uređaja, posebno stoga što sasvim uredno obavlja svoju funkciju.

Ulazi za retro-freakove

Sa stražnje strane pojačala nalazimo punu postavu ulaznoizlaznih priključaka modernog integriranog pojačala. Naravno, to vrijedi kada pričamo o uređajima koji nemaju funkcije mrežnog streamanja – dakle, ovdje nema niti Etherneta, niti Wi-Fi antenica. Pripadnost današnjem trenutku odaje pak sijaset digitalnih konektora, uključivo i – naravno – HDMI ARC priključak. Tu su dva koaksijalna i jedan optički S/PDIF ulaz, te još jedan USB-B ulaz u DAC.

No, A8 Apex ima još jedan konektor digitalne naravi. U njega se priključuje Advance Parisov vanjski modul imena A-BTC, koji pojačalu dodaje Bluetooth funkcionalnost. Pomalo neobična odluka, kad znamo koliko su danas BT prijemnici široko rasprostranjeni, i samim time vrlo jeftini. 

Još je neobičnija činjenica da Advance Paris trenutno u svom katalogu nudi dva modela ovih stickova, no drugačijih oznaka od ovog iz propagandnih materijala A8 modela – o njemu u na mrežnim stranicama nema niti spomena?

Nastavimo zato radije s ostalim ulaznim funkcionalnostima, jer njih svakako ima još. Ispod digitalnog dijela ulaznih priključaka, smješteni su analogni ulazi. Svi su opremljeni RCA utičnicama, a ima ih nevjerojatno mnogo – čak sedam, što će sigurno obradovati vintagefanove koji posjeduju arhivske linijske kazetaše i magnetofone. Za fanove vinila, s druge strane, tu je i očekivano neizostavni phono priključak, no konfiguriran isključivo za MM zvučnice, unatoč retro estetici pojačala, koja priziva i neku ekskluzivniju gramofonsku integraciju .

Tu je još i red dodatnih linijskih RCA konektora – mono sub-out, pre-out i rec-out izlazi, kao i jedan main-in ulaz (za korištenje izlaznog dijela pojačala, s vanjskih pretpojačala).

Prijeđimo na drugu polovicu stražnje strane. Tu je raspoređeno puno manje funkcionalnosti, samo jedan par zvučničkih terminala (solidne kvalitete), IEC ulaz za strujni kabel, kao i dobrodošli fizički on/off prekidač. Spomenimo još USB Type-A priključak za softverske nadogradnje, kao i 3,5 mm ulaz za trigger konekciju. Kao zadnju funkcionalnost, Advance Paris pri dnu kutije nudi preklopnik gore spomenute “high-bias postavke”, koju ćemo pokušati podrobnije objasniti.

Topologija

Sudeći po tehnološkim specifikacijama nazivne izlazne snage (2 x 75 W na 8 Ω), čini se da je A8 Apex, barem što se tiče segmenta izlaznog pojačala, topološki temeljen na Advance Paris X-I75 integrircu, koji inače ne pripada vrhu linije Classic. No s obzirom na ostale tehničke specifikacije, kao što su to vrijednosti za THD i odnos signal/ šum (0,03 % te 100 dB), čini se da je ustroj A8 Apexa dodatno poboljšan u odnosu na tu, pretpostavljenu, osnovu.

Radi se o klasičnom ustroju u solid-state A/B klasi, gdje su izlazni tranzistori poduprti toroidnim transformatorom od relativno primjerenih 240 VA. Ponešto eluzivnu opciju predstavlja spomenuti high-bias način rada, kojim je moguće podesiti rad pojačala u A-klasi do prvih nekoliko vata snage. To i nije nešto potpuno novo – primjerice Marantzovi integrirci prije više decenija imali su određenu iteraciju navedene funkcije. Niti konceptualno to nije besmislena opcija, jer u većini se konkretnih slučajeva, pri prosječnim razinama glasnoće, uistinu i sluša početnih nekoliko vata.

Najveću sličnost s jačim uređajima predstavljaju dvije ECC81/12AT7 elektronske cijevi u segmentu ulaznog buffera. Obzirom na način funkcioniranja multifunkcionalnog pota, rekli bismo da nema sumnje kako su kontrola volumena i izbornik ulaza izvedene putem neke vrste digitalnog sklopa. No o tome možemo samo nagađati, naime oznaka ulaznih elektronki jedine su informacije o stupnju pretpojačala koje je Advance Paris podijelio sa širom javnosti.

Kao i što se tiče high-bias opcije, čini nam se da je Advance mogao dobiti dosta pozitivnih poena od potencijalnih kupaca, da se malo potrudio objasniti tehnološku osnovu ovog zapravo vrlo zanimljivog uređaja. Primjerice, puno bismo sigurniji bili u dugotrajnu kvalitetu uređaja (pa i u opravdanost tražene cijene koštanja), kada bi nas proizvođač počastio s informacijama o tome radi li se o jednom ili dva para izlaznih tranzistora po kanalu, te – recimo – gdje su točno spomenute “lampice” postavljene na putu signala, uz par pripadajućih fotografija unutarnjeg rasporeda elemenanta, odnosno koncepcije hlađenja unutarnjih komponenti.

Nekako nam se čini da se s ovako specifično dizajniranim uređajem, u kategoriji cijene kojoj A8 Apex pripada, najviše povezuju potencijalni korisnici koji i nisu apsolutni početnici, nego dugogodišnji entuzijasti koji traže dugoročno, na neki način “plemenito” rješenje amplifikacije (hibridni ustroj, VU-metri) koje ovaj uređaj obećava, no za manju cijenu od vrhunskih high-end uzora. Takvima bi bolji uvid u tehnološku osnovu zasigurno maksimalno pomogao u odluci o kupnji, pa se nadamo da će netko u Advance Parisu napokon pomisliti kako ne bi bilo loše objaviti – u propagandne svrhe – određen uvid u internu topologiju uređaja, te na taj način ponukati interesente da pomisle kako je upravo ovaj uređaj “right stuff”.

Kao i uređaji iz vrha serije, A8 Apex je u svom digitalnom dijelu poduprt ESS Sabre 9018 čipom, a maksimalna frekvencija uzorkovanja nominirana je na 24-bit/192 kHz što se tiče PCM dekodiranja na S/PDIF ulazima, dok je DSD podržan, prema službenoj specifikaciji, isključivo na USB ulazu, i to do DSD128 uzorkovanja.

Ergonomija po starom

Ostavili smo stoga, privremeno barem, misli o tehnološkom ustroju Apexa A8 sa strane, te prešli na praktične aspekte korištenja.

Gotovo identično nekim prethodnim uređajima Advance Parisa, zaključili smo da se od ekrana na prednjoj ploči uređaja korisnik i neće nešto posebno pomoći. Naime, onim jednim jedinim funkcijskim gumbom, nizom pritisaka zaokružit ćete odabir uistinu mnogobrojnih ulaza signala, sve kako biste se odjednom našli pred menijem podešavanja. Njega pak treba dužim pritiskom otvoriti na nižu razinu, kako bi bilo moguće odraditi podešavanja.

Očito je to prilično nepraktično rješenje, jer malo prostora na ekranu za informacije znači da će meniji morati ići prilično duboko. Vjerojatnost zabune je stoga u najmanju ruku prisutna, pa generalno možemo reći da smo na kraju bili sretni što opcija podešavanja i nema baš mnogo. Kako je ipak riječ o standardnom integriranom pojačalu bez nekih posebnih funkcija, rekli bismo da će dnevno korištenje na kraju biti u okvirima očekivanog, a sasvim priloženi daljinac – s kojeg se mogu izravno odabrati ulazi ili određena podešavanja – u priličnoj će mjeri pomoći u tome.

Sintetikom kroz vakuum

Uvijek kada dođemo do krajnjeg dijela recenzije, onog koji se tiče glazbenog performansa, glavnim zadatkom smatramo procijeniti jesu li kumulativne karakteristike načina na koji uređaj reproducira sadržaj relevantne u odnosu na traženu cijenu koštanja. To nam se učinilo posebno bitno napomenuti za ovaj Advance Paris model, jer A8 Apex svojom cijenom od
2.000 eura već upada u onu kategoriju u kojoj će kupac dobro odvagati sve aspekte uređaja u odnosu ne samo sa onima iste, nego i podosta niže cijene.

Možemo podijeliti solidne vijesti i za tvrtku i za potencijalne vlasnike – ne bismo rekli da je A8 Apex uređaj koji je zbog cjenovne politike ispao iz kategorije racionalne kupnje, i to bez obzira što je potpuno jasno da će poneko pojačalo iz nižeg cjenovnog ranga, u kombinaciji sa njemu posebno kompatibilnim zvučnicima, ponuditi performanse u nekoj mjeri usporedive ovom francuskom uređaju. Tu ćemo se ponovno osvrnuti na onu digresiju vezanu uz promotivne materijale koji bi trebali otkriti ponešto više o internom ustroju uređaja, jer ugođaj koji pruža A8 Apex uistinu jest sličan njegovom fizičkom obličju – riječ je o bogatom i eufoničnom zvuku, naglašenom u srednjem i vokalnom spektru, s toplim i ne suviše rezolutnim niskim frekvencijama, te ponešto povučenim u najvišim registrima. Dodajmo da high-bias modalitet nije učinio više od suptilnih razlika.

Zbog svega toga, gotovo smo popustili napasti da nazovemo zvuk A8 Apexa toplim, no zaključili smo da taj dojam trebamo – ipak – u određenoj mjeri pripisati i gotovo hipnotičkom vizualnom utjecaju rasplesanih “cajgera” i crvenkastom žaru elektronki. Pomalo nam je, tada, postao jasan i taj tridestogodišnji uspjeh Advance Parisa, nauštrb na prvi pogled banalne i površne estetske koncepcije. Glazba, očito, nikada nije isključivo auditivni doživljaj, pa čak i kad se radi o produktima industrijskog dizajna za kućnu upotrebu.

Naravno da je to bio i razlog zbog kojeg nismo odoljeli prepustiti se free-range gitarskim linijama Jerrya Garcie i ostatka njegove ekipe, s prvog oficijelnog živog albuma skupine Grateful Dead imena “Live/ Dead”, sastavljenog uglavnom od snimaka sa Filmore West festivala iz 1969. godine.

Cijeli taj audiovizualni doživljaj, bez ijedne pokretne slike, gotovo nam je pred očima oživio onaj kultni sistem u kojem stupovi McIntosh 2300 pojačala pokreću redove JBL-ovih zvučnika, u sustavu zamiješanom rukom dizajnera zvuka Owsleya “Beara” Stanleya, koja je simultano miješala i velike količine lizerginske kiseline. Kako ne bismo ostali isključivo u okvirima retro(gradne?) estetike, probali smo i nešto sasvim friške produkcije – ono što se u kulturnom prostoru Lijepe naše napokon može nazvati “mladenačkom glazbenom scenom”, uglavnom je kvalitativno reducirano svojevrsnim zeitgeistom mladih ljudi, kojima kao da ništa osim hedonizma nije niti preostalo. Ističe se tu zato rijetka figura nježnijeg spola, Mia Čičak-Miach, koja svojim nepatvorenim ženskim senzibilitetom i vrlo solidnim literarnim izražajem pokazuje da te vrlo zanimljive glazbene podloge zaslužuju tekstove koji bi mogli ići puno dalje od klupskih dogodovština i vozikanja skuterom po gradu. Zaključili smo da je njen jedini dugosvirajući uradak, album pod nazivom “Insomnia” iz 2023. godine sadržava neke vrlo upečatljive brojeve, čiji rok neće isteći već sezonu nakon objave.

Advance Paris A8 Apex i u tim se okolnostima pokazao kao vrlo svrsishodan uređaj, koji je vakuumskim tretmanom glazbenog signala preplavio našu sobu toplim monsunom dubokih, teških i gromovitih sintetskih basova, u tolikoj mjeri da smo gotovo mogli predosjetiti pucketanje ionizirane atmosfere. Usprkos tome, melodijske linije i detalji aranžmana svejedno bili integralni izvedbi.

U konačnici, čini se da je sam Advance Paris pred A8 Apex stavio podosta težak zadatak, jer je baš njegova tržišna pozicija izrazito zahtjevna. Čini nam se pomalo ironično kako je upravo najskuplji model serije, onaj sa oznakom A12 Apex, gotovo na pragu da ga se nazove best buyem, jer on za 3.500 eura, uz izrazit uporabni komfor, nudi i pravi balansirani dual-mono dizajn te mamutsku izlaznu snagu (to jest uvjerljivo obećanje rada u pravoj A-klasi) – sve ono što je teško naći na tržištu za taj novac.

No, rekli bismo da niti A8 Apex neće ostati bez zainteresiranih. Njima možemo poručiti da će svakako dobiti vrlo uvjerljivu glazbenu prezentaciju pogodnu za duge slušne sesije, a vjerujemo da će estetsko usmjerenje uređaja odraditi sve ostalo.