3 nova Esoteric SACD-a

Eric Dolphy

Eric Dolphy (20. lipnja 1928., Los Angelesu, SAD – 29. lipnja 1964., Berlinu, Njemačka) bio je ključni avangardni jazz inovator koji je revolucionirao uloge bas klarineta, flaute i alt saksofona početkom 1960-ih. Poznat po svom radu s Charlesom Mingusom i Johnom Coltraneom, revolucionirao je jazz uvođenjem bas klarineta kao solo instrumenta i korištenjem širokih, kutnih intervala. Kao ključna figura u free jazzu i glazbi Third Stream, miješao je bebop s radikalnom, kutnom atonalnošću, širokim intervalima i složenim, ptičjim zvukovima, što je kulminiralo njegovim remek-djelom, Out to Lunch!.

Bio je jedino dijete panamskih imigranata Sadie i Erica Dolphyja starijeg u Los Angelesu u Kaliforniji. Poznat kao obiteljski orijentirana osoba, bio je vrlo blizak s roditeljima, a kasnije i bliskim prijateljima u New Yorku, često tražeći obiteljsko okruženje umjesto druženja u jazz klubovima. Počeo je s privatnim satovima glazbe sa šest godina, učeći klarinet i saksofon. Također je studirao obou i dobio dvogodišnju stipendiju za glazbenu školu Sveučilišta Južne Kalifornije.

Na Dolphyja su snažno utjecali Charlie Parker i klasični skladatelji, a cilj mu je bila simfonijska karijera prije nego što se okrenuo jazzu. Krajem 1940-ih radio je s Roy Porterovim Beboppersima, a kasnije s Chico Hamilton Quintetom (1958. – 1959.).
U New Yorku je djelovao od 1959. – 1964. i uzrokovao glazbenu revoluciju. Utjecaj je ostvario i suradnjom s poznatim glabenicima, uključujući Charlesa Mingusa, a snimio je i albumu Ornettea Colemana Free Jazz.

Od 1961. do 1963. blisko je surađivao s Johnom Coltraneom, doprinoseći snimanjima za Africa/Brass i snimkama za Live at the Village Vanguard. Njegovi vlastiti radovi uključuju poznate albume Outward Bound (1960.) i kritičko remek-djelo Out to Lunch! (1964.) za Blue Note Records, koji predstavlja njegov jedinstveni skladateljski stil. Dolphy je bio poznat po korištenju instrumenata poput bas klarineta kako bi stvorio zvuk “nalik govoru”, ekstatičan i često oštar, avangardni zvuk koji se oslanjao na slobodne asocijacije.

Nakon europske turneje s Mingusom 1964., Dolphy je ostao u Europi, namjeravajući se nastaniti u Parizu sa svojom zaručnicom Joyce Mordish.

Umro je 29. lipnja 1964. u Berlinu u dobi od 36 godina od komplikacija nedijagnosticiranog dijabetesa, koji se u to vrijeme često pogrešno pripisivao predoziranju drogom.

Unatoč kratkom životu, Dolphy se smatra jednim od najznačajnijih inovatora u modernom jazzu.

Izvori: Britannica, Blue Note Records, Wikipedia

Henryk Bolesław Szeryng

Henryk Bolesław Szeryng (2. rujna 1918. Varšava, Poljska – 3. ožujka 1988. Kassel, Njemačka) bio je poljsko-meksički violinist koji se ubraja među najznačajnije virtuoze 20. stoljeća. Njegov svirački stil karakterizirali su plemenit ton, besprijekorna tehnika i duboko poštovanje prema partituri, zbog čega su ga često nazivali “aristokratom violine”.

Rođen je 22. rujna 1918. u Varšavi u imućnoj židovskoj obitelji. Prve lekcije iz klavira i harmonije dobio je od majke s pet godina, no s deset se trajno prebacio na violinu.

Studirao je kod vrhunskih pedagoga svog vremena: Maurice Frenkel (učenik Leopolda Auera) postavio mu je temelje, Carl Flesch u Berlinu mu je pružio tehničku preciznost, dok je Jacques Thibaud u Parizu utjecao na njegovu eleganciju i stil. Uz violinu, u Parizu je kod Nadie Boulanger studirao kompoziciju te je bio poliglot, govoreći tečno sedam jezika.

Tijekom Drugog svjetskog rata, Szeryng je služio poljskoj vladi u egzilu kao časnik za vezu i prevoditelj generala Władysława Sikorskog. Održao je preko 300 koncerata za savezničke trupe diljem svijeta. Godine 1942. pratio je Sikorskog u Meksiko u potrazi za domom za poljske izbjeglice. Toliko je bio dirnut gostoprimstvom da se tamo trajno nastanio, dobio meksičko državljanstvo 1946. te preuzeo vođenje gudačkog odjela na Nacionalnom sveučilištu u Meksiku.

Iako se posvetio podučavanju, njegov susret s pijanistom Arturom Rubinsteinom 1954. vratio ga je na svjetske pozornice. Rubinstein je bio toliko impresioniran njegovim sviranjem da ga je odmah preporučio vrhunskim agentima, što je označilo početak Szeryngove blistave međunarodne karijere.

Meksiko ga je imenovao posebnim savjetnikom pri UNESCO-u i kulturnim veleposlanikom, a putovao je s meksičkom diplomatskom putovnicom.

Bio je poznat po interpretacijama Bacha (osobito Sonata i partita), Mozarta i Beethovena, ali je i strastveno promovirao djela meksičkih skladatelja poput Manuela Poncea.

Preminuo je iznenada od moždanog krvarenja 3. ožujka 1988. u Kasselu u Njemačkoj, tijekom koncertne turneje. Pokopan je u Monaku.

Izvori: Strings Magazine, Violinist.com, Wikipedia, Britannica

Ingrid Haebler

Ingrid Haebler (20. lipanj 1929., Beč, Austrija – !4. svibanj 2023.) bila je priznata austrijska pijanistica poznata po svom majstorstvu “stare škole” Mozarta, Schuberta i Chopina, karakteriziranom elegancijom, jasnoćom i osjetljivošću. Kao plodna glazbenica, za Philips, je snimila kompletne cikluse Mozartovih klavirskih koncerata i sonata.

Rođena je u Beču 20. lipnja 1929. u aristokratskoj obitelji a glasovir je počela učiti i svirati još kao dijete pod vodstvom majke. Po izbijanju Drugog svjetskog rata obitelj se preselila u Salzburg gdje je Haebler prvi put javno nastupila u dobi od jedanaest godina.
Kasnije je studirala je na salzburškom Mozarteumu, Bečkoj glazbenoj akademiji i Ženevskom konzervatoriju. Među značajnim mentorima bili su Marguerite Long u Parizu i Nikita Magaloff.

Poznata je po nježnom, jasnom dodiru koji je savršeno odgovarao Mozartovim skladbama.

Snimke: Mnogo je snimala za Vox 1950-ih, a kasnije za Philips, uključujući kompletne Mozartove koncerte za klavir (često koristeći vlastite kadence) i sonate, kao i Schubertove sonate. Često je surađivala s violinistom Henrykom Szeryngom, snimivši sve Mozartove i Beethovenove violinske sonate. Osvojila je glavne nagrade na natjecanjima u Ženevi i Münchenu 1954. godine.
Tijekom 1950-ih, repertoar Ingrid Haebler kretao se od Bacha do Stravinskog, a često je gostovala u Europi, Sjevernoj Africi, Australiji, Sjedinjenim Državama, Kanadi i Japanu. S godišnjim nastupima na Salzburškom festivalu počela je1954. godine.
Održavala je turneje diljem svijeta i najpoznatija je po nizu snimaka koje je snimila od 1950. -ih do 1980-ih. Njezin kompletan set Mozartovih klavirskih sonata za izdavačku kuću Denon još uvijek se smatra jednim od najboljih setova.

Dvije godine, počevši od 1969., bila je profesorica na salzburškom Mozarteumu. Haebler se smatrala istaknutom osobom u bečkoj klavirskoj tradiciji, često hvaljena zbog svoje profinjene, nevirtuozne interpretacije klasičnog repertoara, kako je primijetio The New York Times. Njenim ključnim snimkama smatraju se snimke Cjelovitih Mozartovih koncerata za klavir (Philips), Cjelovite Mozartove sonate za klavir (Philips) a njene snimke Mozarta i Beethovena s violinistom Henrykom Szeryngom posebno su cijenjene.

Izvori: The Guardian, The New York Times, Wikipedia

Ludwig van Beethoven

Ludwig van Beethoven (Bonn, kneževina Svetog Rimskog Carstva, 16. prosinca 1770. – 26. ožujka 1827., Beč, Austrija) je bio njemački pijanist i skladatelj koji se smatra jednim od najvećih glazbenih genija svih vremena. Njegove inovativne skladbe kombinirale su vokale i instrumente, proširujući opseg sonata, simfonija, koncerata i kvarteta. On je ključna tranzicijska figura koja povezuje klasično i romantično doba zapadne glazbe.

Beethovenov osobni život obilježila je borba protiv gubitka sluha, a neka od najvažnijih djela nastala su tijekom posljednjih 10 godina njegova života, kad je već bio potpuno gluh. Preminuo je u 56. godini života.

Sa sedam godina je održao svoj prvi koncert i tada je proglašen „čudom od djeteta“. Postao je poznat kao virtuoz na klaviru a svirao je i orgulje i violinu. Premda u početku prilično prosperitetna, smrću njegova djeda 1773. i padom njegovog oca u alkoholizam, obitelj Beethoven je postajala sve siromašnija. Do 11. godine Beethoven je morao napustiti školu; sa 18 godina bio je hranitelj obitelji.

Nakon preseljenja 1792. u Beč, njegov talent i vizionarski duh ga je doveo do najviših krugova Habzburške monarhije. Beethoven je bio majstor kako za solo klavirsku glazbu, tako i za komerne sastave, simfonije i opere.

Peta simfonija – danas poznata i kao „Sudbinska” – spada među njegova najpoznatija djela. Kada je u Beču – nekadašnjem svjetskom centru klasične glazbe – u prosincu 1808. ta kompozicija premijerno izvedena, među prisutnima je vladalo negodovanje. Beethoven je bio dirigent i tada je imao 38 godina. Beethoven je u to vrijeme bio prvi glazbenik koji nije radio po narudžbi, za razliku od Haydna ili Mozarta, koji su svoju muziku skladali za crkvu i plemstvo. Na taj je način glazba izišla iz bogatih domova i postala dostupna široj javnosti.

Od 27. godine Beethoven počinje gubiti sluh, sa 48 je potpuno gluh i pati od tinitusa, što ga nije spriječilo da nastavi sa skladanjem. 

Berlinski filharmonijski orkestar

Berlinski filharmonijski orkestar, osnovan je 1882. godine od strane više od 50 glazbenika koji su se odvojili od Benjamina Bilsea, i prepoznat kao jedan od vodećih svjetskih orkestara. Bilse je sa svojim orkestrom gostovao u mnogim europskim gradovima, primjerice Sankt Peterburgu, Rigi, Varšavi, Amsterdamu, Beču i Parizu. No 1882. došlo je do razmirica u orkestru: nezadovoljni uvjetima rada i plaćom, 54 su glazbenika napustila Bilsea te 1. svibnja iste godine službeno osnovali svoj orkestar, zavjetovavši se na „međusobno neraskidivo zajedništvo” i obvezavši se osobno brinuti o financijama novoga orkestra.
Sa sjedištem u Berlinu u Njemačkoj, ovaj samoupravni ansambl oblikovali su legendarni dirigenti, uključujući Hansa von Bülowa, Wilhelma Furtwänglera, Herberta von Karajana, Claudija Abbada, Sir Simona Rattlea i sadašnjeg glavnog dirigenta Kirilla Petrenka.

Glazbenici su se pobunili protiv nepovoljnih uvjeta rada i osnovali vlastiti neovisni orkestar.
Hans von Bülow preuzeo je vodstvo 1887. godine, postavljajući temelje za visoke umjetničke standarde orkestra.
Pod Nacionalsocijalističkom diktaturom 1933.-1945.): Orkestar je nastavio s radom pod nacionalsocijalističkom diktaturom, što je dovelo do gubitka vrijednih glazbenika.

Herbert von Karajan (1956.-1989.) je definirao zvuk i međunarodni ugled orkestra a snažno je podržavao novi format nosača zvuka – CD. Bio je ključna figura u razvoju i popularizaciji CD-a (kompaktnog diska) ranih 1980-ih, djelujući kao most između svijeta visoke umjetnosti i nove digitalne tehnologije.

Povijesna anegdota kazuje da je Karajan inzistirao da kapacitet CD-a bude dovoljan za cijelu Beethovenovu Devetu simfoniju bez prekida. To je navodno dovelo do povećanja promjera diska sa 11,5 cm (60 minuta) na konačnih 12 cm (74 minute). Sudjelovao je na povijesnoj konferenciji za novinare 15. travnja 1981. u Salzburgu, gdje je zajedno s čelnicima tvrtki Sony i Philips predstavio novi digitalni audio sustav javnosti. Njegova snimka skladbe Eine Alpensinfonie Richarda Straussa (s Berlinskom filharmonijom) bila je prvi testni uzorak te prvi album klasične glazbe objavljen na masovno proizvedenom CD-u.

Claudio Abbado (1989. – 2002.) i Sir Simon Rattle (2002. – 2018.) usmjerili su orkestar prema modernom repertoaru i inovativnim obrazovnim programima.

Orkestar je 2009. godine pokrenuo Digitalnu koncertnu dvoranu, emitirajući nastupe uživo globalnoj publici.
Od 1963. godine orkestar se nalazi u zgradi Filharmonije u Berlinu, koju je dizajnirao arhitekt Hans Scharoun. Poznata po svom šatorskom obliku i jedinstvenoj, centraliziranoj koncertnoj platformi, ključna je kulturna znamenitost grada.

Izvori:  Wikipedia, Berliner Philharmoniker, Dutch Audio Classics

Ferenc Fricsay

Ferenc Fricsay (9. kolovoza 1914., Budimpešta, Mađarska – 20. veljače 1963., Basel, Švicarska) bio je poznati mađarski dirigent poznat po svojoj preciznosti, dinamičnoj interpretaciji i majstorstvu Bartóka, Kodályja, Mozarta i Beethovena. Kao učenik Béle Bartóka, obnovio je poslijeratni njemački glazbeni život, zauzimajući važne pozicije u Berlinskom simfonijskom orkestru RIAS, Berlinskoj državnoj operi i Bavarskoj državnoj operi, ostavljajući nasljeđe hvaljenih snimaka Deutsche Grammophona.
Rođen je 9. kolovoza 1914. u Budimpešti od katoličkog oca (vojnog dirigenta) i židovske majke.

Studirao je na Budimpeštanskoj glazbenoj akademiji kod poznatih skladatelja Béle Bartóka, Zoltána Kodályja, Ernsta von Dohnányija i Leóa Weinera, gdje je učio klavir, violinu, klarinet, trombon, udaraljke i skladanje. Debitirao je kao dirigent s 15 godina, a sa 16 godina preuzeo je Orkestar mladih glazbenika Budimpešte.

U Szegedu je od 1933. – 1944. bio korepetitor Budimpeštanske opere prije nego što je postao ravnatelj Segedinske filharmonije i njezina vojnog orkestra. Godine 1942. izveden je pred vojni sud zbog pokušaja angažiranja židovskih glazbenika i zbog vlastitog židovskog nasljeđa s majčine strane. Godine 1944. on i njegova obitelj skrivali su se u Budimpešti kako bi pobjegli od Gestapa.
U oslobođenojo Budimpešti, 1945. godine je dirigirao prvim simfonijskim koncertom i odmah je imenovan u Budimpeštansku državnu operu.

Na Salzburškom festivalu 1947. stekao je međunarodnu pozornost dirigirajući premijerom opere Dantons Tod Gottfrieda von Einema.

U Berliun (1949. – 1952.) je radio je kao glavni dirigent Simfonijskog orkestra RIAS (Radio u američkom sektoru) i generalni glazbeni ravnatelj Gradske opere u Zapadnom Berlinu.

U Münchenu je (1956. – 1958.) postao generalni glazbeni direktor Bavarske državne opere.
Kao glavni dirigent Radio-simfonijskog orkestra Berlina (1959. – 1961.) postao je austrijski državljanin.
Ekskluzivni ugovor s tvrtkom Deutsche Grammophon potpisuje 1948. godine, a poznat je po snimkama Čarobne frule iz 1955. i Don Giovannija iz 1958.

Često koristi studijsku tehnologiju za postizanje snimki iznimne jasnoće, dramatičnih detalja i emocionalno nabijenim izvedbama.
Kasnije je Fricsay je patio od teških zdravstvenih problema i umro je 20. veljače 1963. u Baselu u Švicarskoj u dobi od 48 godina.

Izvori: Interlude.hk, Wikipedia, The Violin Channel, www.ferenc-fricsay.net